Prikazi cijelu temu
30.06.2012 11:17
30.06.2012 11:17
Predmet:Tko su zapravo Anonymousi?
Novinarka Parmy Olson provela je godinu dana istražujući Anonymous, strukturalno raspršenu hakersku skupinu čije su djelovanje u posljednjih nekoliko godina osjetili mnogi koji su im se iz nekog razloga zamjerili – od Scijentološke crkve, PayPala pa sve do američke CIA-e. U svojoj novoj knjizi (“Mi smo Anonymous: priča o hakerskom svijetu LulzSeca, Anonymousa i globalnoj cyber pobuni”) Olsonova je opisala nastanak ovog hakerskog kolektiva na anarhičnim forumima na 4Chanu, njihova djelovanja protiv Scijentološke crkve, neformalni savez s WikiLeaksom, ali i najnovija uhićenja nekih od najznačajnijih članova skupine.
U svojoj knjizi autorica Anonymouse prikazuje kao izrazito kompleksnu organizaciju s veoma raznolikim motivima za djelovanje; od plemenitih ciljeva haktivizma pa sve do nešto jednostavnijih ciljeva poput onih da nasmiju svijet ismijavajući nekoga za koga smatraju da to zaslužuje. U svojem intervjuu za magazin Verge, Olsonova govori o rastu Anonymousa, sve značajnijem globalnom značaju internetske kulture i, naposljetku, o posljedicama koje će na hakerski svijet ostaviti sve jača državna kontrola koja se jasno očitovala u uhićenjima istaknutih članova Anonymousa.
Anonymous je tajnovit kolektiv u kojem svi članove koriste alijase koji se, ako je suditi po slučaju hakerice koje se naziva Kayla, temelje na iznenađujuće razrađenim i kompleksnim fiktivnim životopisima. S kakvim ste se sve problemima susretali dok ste istraživali skupinu i kako ste uspjeli odvojiti stvarne činjenice od legendi i izmišljenih životnih priča mnogih članova Anonymousa?
Nije bilo jednostavno. Definitivno ne postoji neka brza i efikasna metoda kojom bi mogli razlikovati stvarnost od fikcije. Kao što sam i naglasila u uvodu knjige, pokušavala sam se bazirati isključivo na izvore za koje sam imala razloga vjerovati da su manje-više pouzdani. Nakon dobivanja informacija, činjenice bi dodatno provjeravala iz višestrukih izvora kako bih što više umanjila opasnost da se u knjizi nađu podatci koji jednostavno nisu faktografski točni. Primjerice, kada sam iz jednog pouzdanog izvora doznala kako su botnetovi (raznim virusima inficirana računala koja obavljaju određeni „posao“ bez znanja njihova vlasnika), a ne mnoštvo aktivista-volontera odgovorni za DDoS napade kojima su srušeni PayPal i Mastercard, te sam informacije provjerila s još jednim istaknutim članom Anonymousa koji je potvrdio ovu tezu. Potvrdu sam dobila i iz tvrtke za IT sigurnost Panda Securities koja se bavila proučavanjem cyber napada u sklopu akcije Payback. Iako su mnogi ljudi s kojima sam razgovarala inzistirali da ostanu uistinu anonimni pa ih nisam mogla eksplicitno spominjati, na kraju knjige sam ipak n vela sve relevantne izvore koje sam koristila i koji su dozvolili da ih spomenem.
Kao i svi, u početku sam bila izrazito sumnjičava prema Kayli, ali na kraju sam bila apsolutno opčinjena pričom 16-godišnje super-hakerice koja kao da je ispala iz filma „Muškarci koji mrze žene“. Kako sam zalazila dublje u priču, postajalo je sve jasnije da Kayla ipak nije ono za što se predstavlja, ali tijekom online intervjua prema njoj sam se ipak odnosila kao da se uistinu radi o fiktivnom liku, što je očito htjela biti. Slušajući njene preuveličane priče, mogla sam otkriti ponešto o hakerskim metodama koje je koristila, načinima na koje je čuvala svoj stvarni identitet te, općenito, doznati nešto više o tome tko je uistinu Kayla. Ovaj je proces bio veoma fascinantan. Za mene Kayla odlično reprezentira pravu moć Anonymousa – mogućnost socijalnog inženjeringa, ne samo publike kojoj se obraćaju već i čitavog svijeta. Ljudi su jednostavno htjeli vjerovati u mitološku priču koju je konstruirala Kayla, isto kao što su iskreno htjeli vjerovati u moć i značaj samih Anonymousa.
Od svih stvari koje ste otkrili tijekom rada na knjizi, koja vas je najviše iznenadila?
Najviše sam se iznenadila kad sam vidjela Youtube video (koji je, naravno, izbrisan) IRC dopisivanja predstavnika WikiLeaksa i članova LulzSeca; u jednom trenutku kamera se prebacila u krupni plan i moglo se jasno vidjeti kako za laptopom nasuprot kamere sjedi Julian Assange. To je bio trenutak kada su, ili su barem oni tako vjerovali, članovi LulzSeca ostvarili prvi kontakt s WikiLeaksom. To se dogodilo u lipnju 2011. godine. Topiary, neslužbeni glasnogovornik haktivističke skupine, bio je čvrsto uvjeren kako se radi o klasičnom „trolanju“. No, poruka koju su iz WikiLeaksa objavili na svom službenom Twitter profilu i zatim novi video koji je prikazivao Assangea, vrlo je brzo razuvjerio njega i druge članove LulzSeca. Prema jednom drugom izvoru iz samog vrha LulzSeca, nakon ovih kontakata neki su članovi pokrenuli akciju hakiranja servera islandske Vlade. No, serveri na napad nisu „odgovorili“ onako kako su hakeri očekivali i čitava stvar je otkazana kako se ne bi otkrilo tko stoji iza napada. U to vrijeme iz LulzSeca su locirali servere preko kojih su članovi Vlade pristupali mail klijentima, ali tada ih nisu pokušali hakirati. Kao što je to čest slučaj u kaotičnom internetskom svijetu, hakeri su u to vrijeme bili naprosto previše zauzeti mnoštvom akcija koje su obavljali i konačno su jednostavno preusmjerili svoju pažnju na neke druge stvari. U to je vrijeme LulzSec bio na vrhuncu moći i članovi skupine bili su u pravom smislu te riječi prezaposleni. U knjizi sam posebno naglasila kako ne možemo biti potpuno sigurni da s LulzSecom nije razgovarao neki „troll“ blizak Assangeu i vrhu WikiLeaksa. Naposljetku, u prvim poglavljima knjige uistinu sam i navela informaciju kako je organizator sastanka na relaciji LulzSec-WikiLeaks bio običan lažac. No, spomenuti video u to vrijeme odagnao je svaku sumnju u umovima članova LulzSeca, a i za mene je bio prilično jak argument.
Novinarka Parmy Olson provela je godinu dana istražujući Anonymous, strukturalno raspršenu hakersku skupinu čije su djelovanje u posljednjih nekoliko godina osjetili mnogi koji su im se iz nekog razloga zamjerili – od Scijentološke crkve, PayPala pa sve do američke CIA-e. U svojoj novoj knjizi (“Mi smo Anonymous: priča o hakerskom svijetu LulzSeca, Anonymousa i globalnoj cyber pobuni”) Olsonova je opisala nastanak ovog hakerskog kolektiva na anarhičnim forumima na 4Chanu, njihova djelovanja protiv Scijentološke crkve, neformalni savez s WikiLeaksom, ali i najnovija uhićenja nekih od najznačajnijih članova skupine.
U svojoj knjizi autorica Anonymouse prikazuje kao izrazito kompleksnu organizaciju s veoma raznolikim motivima za djelovanje; od plemenitih ciljeva haktivizma pa sve do nešto jednostavnijih ciljeva poput onih da nasmiju svijet ismijavajući nekoga za koga smatraju da to zaslužuje. U svojem intervjuu za magazin Verge, Olsonova govori o rastu Anonymousa, sve značajnijem globalnom značaju internetske kulture i, naposljetku, o posljedicama koje će na hakerski svijet ostaviti sve jača državna kontrola koja se jasno očitovala u uhićenjima istaknutih članova Anonymousa.
Anonymous je tajnovit kolektiv u kojem svi članove koriste alijase koji se, ako je suditi po slučaju hakerice koje se naziva Kayla, temelje na iznenađujuće razrađenim i kompleksnim fiktivnim životopisima. S kakvim ste se sve problemima susretali dok ste istraživali skupinu i kako ste uspjeli odvojiti stvarne činjenice od legendi i izmišljenih životnih priča mnogih članova Anonymousa?
Nije bilo jednostavno. Definitivno ne postoji neka brza i efikasna metoda kojom bi mogli razlikovati stvarnost od fikcije. Kao što sam i naglasila u uvodu knjige, pokušavala sam se bazirati isključivo na izvore za koje sam imala razloga vjerovati da su manje-više pouzdani. Nakon dobivanja informacija, činjenice bi dodatno provjeravala iz višestrukih izvora kako bih što više umanjila opasnost da se u knjizi nađu podatci koji jednostavno nisu faktografski točni. Primjerice, kada sam iz jednog pouzdanog izvora doznala kako su botnetovi (raznim virusima inficirana računala koja obavljaju određeni „posao“ bez znanja njihova vlasnika), a ne mnoštvo aktivista-volontera odgovorni za DDoS napade kojima su srušeni PayPal i Mastercard, te sam informacije provjerila s još jednim istaknutim članom Anonymousa koji je potvrdio ovu tezu. Potvrdu sam dobila i iz tvrtke za IT sigurnost Panda Securities koja se bavila proučavanjem cyber napada u sklopu akcije Payback. Iako su mnogi ljudi s kojima sam razgovarala inzistirali da ostanu uistinu anonimni pa ih nisam mogla eksplicitno spominjati, na kraju knjige sam ipak n vela sve relevantne izvore koje sam koristila i koji su dozvolili da ih spomenem.
Kao i svi, u početku sam bila izrazito sumnjičava prema Kayli, ali na kraju sam bila apsolutno opčinjena pričom 16-godišnje super-hakerice koja kao da je ispala iz filma „Muškarci koji mrze žene“. Kako sam zalazila dublje u priču, postajalo je sve jasnije da Kayla ipak nije ono za što se predstavlja, ali tijekom online intervjua prema njoj sam se ipak odnosila kao da se uistinu radi o fiktivnom liku, što je očito htjela biti. Slušajući njene preuveličane priče, mogla sam otkriti ponešto o hakerskim metodama koje je koristila, načinima na koje je čuvala svoj stvarni identitet te, općenito, doznati nešto više o tome tko je uistinu Kayla. Ovaj je proces bio veoma fascinantan. Za mene Kayla odlično reprezentira pravu moć Anonymousa – mogućnost socijalnog inženjeringa, ne samo publike kojoj se obraćaju već i čitavog svijeta. Ljudi su jednostavno htjeli vjerovati u mitološku priču koju je konstruirala Kayla, isto kao što su iskreno htjeli vjerovati u moć i značaj samih Anonymousa.
Od svih stvari koje ste otkrili tijekom rada na knjizi, koja vas je najviše iznenadila?
Najviše sam se iznenadila kad sam vidjela Youtube video (koji je, naravno, izbrisan) IRC dopisivanja predstavnika WikiLeaksa i članova LulzSeca; u jednom trenutku kamera se prebacila u krupni plan i moglo se jasno vidjeti kako za laptopom nasuprot kamere sjedi Julian Assange. To je bio trenutak kada su, ili su barem oni tako vjerovali, članovi LulzSeca ostvarili prvi kontakt s WikiLeaksom. To se dogodilo u lipnju 2011. godine. Topiary, neslužbeni glasnogovornik haktivističke skupine, bio je čvrsto uvjeren kako se radi o klasičnom „trolanju“. No, poruka koju su iz WikiLeaksa objavili na svom službenom Twitter profilu i zatim novi video koji je prikazivao Assangea, vrlo je brzo razuvjerio njega i druge članove LulzSeca. Prema jednom drugom izvoru iz samog vrha LulzSeca, nakon ovih kontakata neki su članovi pokrenuli akciju hakiranja servera islandske Vlade. No, serveri na napad nisu „odgovorili“ onako kako su hakeri očekivali i čitava stvar je otkazana kako se ne bi otkrilo tko stoji iza napada. U to vrijeme iz LulzSeca su locirali servere preko kojih su članovi Vlade pristupali mail klijentima, ali tada ih nisu pokušali hakirati. Kao što je to čest slučaj u kaotičnom internetskom svijetu, hakeri su u to vrijeme bili naprosto previše zauzeti mnoštvom akcija koje su obavljali i konačno su jednostavno preusmjerili svoju pažnju na neke druge stvari. U to je vrijeme LulzSec bio na vrhuncu moći i članovi skupine bili su u pravom smislu te riječi prezaposleni. U knjizi sam posebno naglasila kako ne možemo biti potpuno sigurni da s LulzSecom nije razgovarao neki „troll“ blizak Assangeu i vrhu WikiLeaksa. Naposljetku, u prvim poglavljima knjige uistinu sam i navela informaciju kako je organizator sastanka na relaciji LulzSec-WikiLeaks bio običan lažac. No, spomenuti video u to vrijeme odagnao je svaku sumnju u umovima članova LulzSeca, a i za mene je bio prilično jak argument.
Podrška samo putem foruma, jer samo tako i ostali imaju koristi od toga.