Samoće nam svima treba,
nedirnutog tihog mira,
u tišini male sobe,
gitara što tiho svira.

Svi žudimo nepoznato,
put plavetni, put visina,
poslje svega svima treba;
mir nedirnut i tišina.

Ja plovim kroz tihe noći,
puna predivne, slatke tuge,
čudno žare mi se oči
kroz godine ove duge.

Svojim srcem ja ceh palćam
u sumraku prošlih želja,
i samoj se sebi vraćam,
tiho i bez prijatelja.

Samoće nam svima treba,
one čiste nama drage;
da bljesnemo poput zore,
da skupimo nove snage.

Da krenemo magistralum,
put vreve što gazi ruši,
sa tišinom u očima,
sa mirom u toploj duši...