Prikazi cijelu temu
14.11.2014 23:29
14.11.2014 23:29
Predmet:Re: kolumne-Ibrahim Mulaomerović
Ta bitka koju su Turci izgubili ipak je ostavila značajne tragove u nekoj svojoj ljepšoj varijanti. Recimo, šminkerima je vrhunsko zadovoljstvo kada dođu u Beč da uz čuvenu bečku Sacher tortu popiju isto tako čuvenu bečku kafu. A, eto, vidite, da nije bilo Kara Mustafe, danas bi uz Sacher tortu pili, možda, čaj. Legenda kaže da su nakon završene bitke poslije turske opsade Beča pobjednici u turskim šatorima našli vreće sa nekakvim zrnevljem. Prvo su pomislili da je to hrana za kamile, a onda je šef parade Jan III to sve dao svom prevodiocu Georg Franzu Kolschitzkom, a kako je Kolschitzky prije toga nekim poslovima bio i u Beogradu znao je o čemu se radi, da je to čarobni napitak sa imenom kafa, pa je tako krenula priča o pijenju kafe u Beču.
To kaže legenda, a dokumenti govore da je prvu bečku kafanu otvorio armenijac Johannes Theodat (ili Diodato) 1.685. godine. Bila je to prava kafana gdje uz kafu dobiješ i čašu vode, gdje ima bilijarski stol, a može se i karata poigrati.
Tako je krenula, a sve zahvaljujući Turcima, čuvena tradicija bečkih kafana. Onda je 1.788. godine u kafane ušla i muzika uživo, da bi u bečkoj kafanskoj muzici uživali , pa u bečkim kafanama ponekad izvodili i svoja djela Mozart, Beethoven i Strauss.
A da vas pitam – volite li kroasan ? Ja ga volim, pa pitam. A, eto, i kroasan je nastao zahvaljujući Kara Mustafi. Kako ? - pitate. Evo, ovako – kada je bila opsada Beča mještanima je ponestajalo hrane ali trebalo je ostaviti dojam na Turke da bečlijama ništa ne fali, pa su bečki pekari, bračni par Wendler, skupivši posljednje ostatke brašna, uz dosta kvasca da tijesto nadođe što više, ispekli ogromnu, ogromnu kiflu i stavili je na bedeme kako bi je Turci vidjeli i kontali da bečlije ne gladuju.
Istina, neki tvrde da se ta vrsta peciva počela praviti prvo u Poljskoj, ali meni je draža ova verzija sa opsadom Beča. Poslije odlaska Turaka, bečki pekari su u svojoj radosti zbog slobode (a i brašna je već bilo dovoljno) počeli praviti kifle sa kvascem i savijati ih u obliku polumjeseca, simbola sa turskih zastava, tako da je to postalo omiljeno austrijsko pecivo. Poslije je to prešlo i u Francusku kad je kćerka Marije Terezije, Marija Antoaneta u Parizu tražila da joj često prave njeno omiljeno pecivo koje je i dobilo ime po francuskoj riječi "croissant" (polumjesec). Inače, bečki pekari su ovo tijesto za pecivo sa kvascem nazvali "kipfel" pa i mi sad imamo riječ – kifla.
Interesantan je odnos Austrijanaca prema Turcima poslije onog bolnog iskustva sa opsadom Beča. U početku je to, naravno, bio odnos prema mrskom neprijatelju, da bi austrijanci vremenom kod Turaka otkrili mnogo interesantnih egzotičnih detalja i karakteristika. Recimo, bili su impresionirani turskom muzikom (kao sad po Srbiji, Hrvatskoj i Bosni turskim sapunicama). Dok su Turci bili po Mađarskoj i Austriji, uz vojsku je obavezno išao i janjičarski "bend" zvani "mehter" u čijem sastavu su bile oboe, trube, veliki i mali bubnjevi, te štapovi s praporcima. Tako je poslije potpisivanja primirja u Sremskim Karlovcima 1.699. godine turska diplomatska delegacija dovela u Beč jednu muzičku kapelu sa plesačicama i akrobatima koji su zadivili austrijance.
Taj egzotični i temperamentni zvuk je naglo postao "inn", da su čak i najznačajniji kompozitori obrađivali tu vrstu muzike što je postala poznata kao nekakav muzički pravac pod nazivom "Alla turca".
Wolfgang Amadeus Mozart je skladao čuvenu "Otmicu u Saraju" sa turskim muzičkim karakteristikama, a i njegova "Klavirska sonata u A-duru" iz 1.778. godine završava rondom "Alla turca" koji je poznatiji kao "Turski marš".
Joseph Haydn u opisu bitke, u svojoj "Simfoniji br. 100", iz 1.794. godine, u drugom stavku koristi turske elemente.
Ludwig van Beethoven 1.861. godine u svojoj uvertiri za dramu "Atenske ruševine" u jednom dijelu koristi turski marš, a elemenata turske muzike ima i u čuvenoj devetoj Simfoniji.
Tako je vremenom austrijska mržnja prema Turcima prešla u simpatiju, pa je poveliki broj Turaka odlaskom na "privremeni rad" osvojilo Beč bez trunke baruta ili isukane sablje. Sada ih je Beč pun, turske radnje kao u Stambolu na bosforu, turski restorani, kebab kiosci, turski jezik se čuje veoma često na ulici, u restoranu, u podzemnoj željeznici, čak su u Beču napravili i džamiju sa pravim minaretom. A posebno interesantno je to što ne možeš tako često čuti, kao što je to slučaj sa ljudima iz ex-YU, Rumunije ili Bugarske, da su neki veliki lopovi, kriminalci ili ubice, oni svoje probleme rješavaju između sebe, a kako koja generacija prolazi sve se bolje integriraju u drštvo.
A Kara Mustafa, levat, htio na snagu, pa ga još stigao i katil-ferman, umjesto da je ovako, polako, na tenane.
Ta bitka koju su Turci izgubili ipak je ostavila značajne tragove u nekoj svojoj ljepšoj varijanti. Recimo, šminkerima je vrhunsko zadovoljstvo kada dođu u Beč da uz čuvenu bečku Sacher tortu popiju isto tako čuvenu bečku kafu. A, eto, vidite, da nije bilo Kara Mustafe, danas bi uz Sacher tortu pili, možda, čaj. Legenda kaže da su nakon završene bitke poslije turske opsade Beča pobjednici u turskim šatorima našli vreće sa nekakvim zrnevljem. Prvo su pomislili da je to hrana za kamile, a onda je šef parade Jan III to sve dao svom prevodiocu Georg Franzu Kolschitzkom, a kako je Kolschitzky prije toga nekim poslovima bio i u Beogradu znao je o čemu se radi, da je to čarobni napitak sa imenom kafa, pa je tako krenula priča o pijenju kafe u Beču.
To kaže legenda, a dokumenti govore da je prvu bečku kafanu otvorio armenijac Johannes Theodat (ili Diodato) 1.685. godine. Bila je to prava kafana gdje uz kafu dobiješ i čašu vode, gdje ima bilijarski stol, a može se i karata poigrati.
Tako je krenula, a sve zahvaljujući Turcima, čuvena tradicija bečkih kafana. Onda je 1.788. godine u kafane ušla i muzika uživo, da bi u bečkoj kafanskoj muzici uživali , pa u bečkim kafanama ponekad izvodili i svoja djela Mozart, Beethoven i Strauss.
A da vas pitam – volite li kroasan ? Ja ga volim, pa pitam. A, eto, i kroasan je nastao zahvaljujući Kara Mustafi. Kako ? - pitate. Evo, ovako – kada je bila opsada Beča mještanima je ponestajalo hrane ali trebalo je ostaviti dojam na Turke da bečlijama ništa ne fali, pa su bečki pekari, bračni par Wendler, skupivši posljednje ostatke brašna, uz dosta kvasca da tijesto nadođe što više, ispekli ogromnu, ogromnu kiflu i stavili je na bedeme kako bi je Turci vidjeli i kontali da bečlije ne gladuju.
Istina, neki tvrde da se ta vrsta peciva počela praviti prvo u Poljskoj, ali meni je draža ova verzija sa opsadom Beča. Poslije odlaska Turaka, bečki pekari su u svojoj radosti zbog slobode (a i brašna je već bilo dovoljno) počeli praviti kifle sa kvascem i savijati ih u obliku polumjeseca, simbola sa turskih zastava, tako da je to postalo omiljeno austrijsko pecivo. Poslije je to prešlo i u Francusku kad je kćerka Marije Terezije, Marija Antoaneta u Parizu tražila da joj često prave njeno omiljeno pecivo koje je i dobilo ime po francuskoj riječi "croissant" (polumjesec). Inače, bečki pekari su ovo tijesto za pecivo sa kvascem nazvali "kipfel" pa i mi sad imamo riječ – kifla.
Interesantan je odnos Austrijanaca prema Turcima poslije onog bolnog iskustva sa opsadom Beča. U početku je to, naravno, bio odnos prema mrskom neprijatelju, da bi austrijanci vremenom kod Turaka otkrili mnogo interesantnih egzotičnih detalja i karakteristika. Recimo, bili su impresionirani turskom muzikom (kao sad po Srbiji, Hrvatskoj i Bosni turskim sapunicama). Dok su Turci bili po Mađarskoj i Austriji, uz vojsku je obavezno išao i janjičarski "bend" zvani "mehter" u čijem sastavu su bile oboe, trube, veliki i mali bubnjevi, te štapovi s praporcima. Tako je poslije potpisivanja primirja u Sremskim Karlovcima 1.699. godine turska diplomatska delegacija dovela u Beč jednu muzičku kapelu sa plesačicama i akrobatima koji su zadivili austrijance.
Taj egzotični i temperamentni zvuk je naglo postao "inn", da su čak i najznačajniji kompozitori obrađivali tu vrstu muzike što je postala poznata kao nekakav muzički pravac pod nazivom "Alla turca".
Wolfgang Amadeus Mozart je skladao čuvenu "Otmicu u Saraju" sa turskim muzičkim karakteristikama, a i njegova "Klavirska sonata u A-duru" iz 1.778. godine završava rondom "Alla turca" koji je poznatiji kao "Turski marš".
Joseph Haydn u opisu bitke, u svojoj "Simfoniji br. 100", iz 1.794. godine, u drugom stavku koristi turske elemente.
Ludwig van Beethoven 1.861. godine u svojoj uvertiri za dramu "Atenske ruševine" u jednom dijelu koristi turski marš, a elemenata turske muzike ima i u čuvenoj devetoj Simfoniji.
Tako je vremenom austrijska mržnja prema Turcima prešla u simpatiju, pa je poveliki broj Turaka odlaskom na "privremeni rad" osvojilo Beč bez trunke baruta ili isukane sablje. Sada ih je Beč pun, turske radnje kao u Stambolu na bosforu, turski restorani, kebab kiosci, turski jezik se čuje veoma često na ulici, u restoranu, u podzemnoj željeznici, čak su u Beču napravili i džamiju sa pravim minaretom. A posebno interesantno je to što ne možeš tako često čuti, kao što je to slučaj sa ljudima iz ex-YU, Rumunije ili Bugarske, da su neki veliki lopovi, kriminalci ili ubice, oni svoje probleme rješavaju između sebe, a kako koja generacija prolazi sve se bolje integriraju u drštvo.
A Kara Mustafa, levat, htio na snagu, pa ga još stigao i katil-ferman, umjesto da je ovako, polako, na tenane.
Podrška samo putem foruma, jer samo tako i ostali imaju koristi od toga.