Prikazi cijelu temu
14.11.2014 23:33
14.11.2014 23:33
Predmet:Re: kolumne-Ibrahim Mulaomerović
I pored svega, nakon rata vlast je bila svjesna da je ovaj Hercegovac podosta uradio za njihovo dobro, a kako je bio izuzetno bistar i talentiran za strane jezike, šalju ga na studije prava u Ženevu.
Eh, do tog perioda život Mustafe Golubića može se smatrati kao dinamičan život jednog radoznalog mladog čovjeka sa puno događaja i poznanstava, ali takvih sudbina je bilo svugdje i uvijek, što znači – nije baš da me obara s nogu. Jeste, ali onda nastupa period koji je naš dobri Ian Fleming nažalost propustio, period kada se miješaju realnost i fikcija, egzaktni podaci i legenda.
Mujica jest bio bistar i pametan, ali tek dolaskom u Švajcarsku pucaju mu neki novi vidici, uviđa da beogradski pašaluk ipak nije centar svijeta kako su ga učili u Beogradu (a imaju taj običaj), a poznanstvo sa nekim članovima Kominterne pomaže mu da skonta kako je uzaludan posao boriti se za ideje bilo kog nacionalizma, pa bio to i srpski. Te spoznaje sazrijevaju pogotovo prelaskom u Pariz, gdje su ideje Marksa, Engelsa i Lenjina sa začuđujućim uspjehom nailazile na plodno tlo. Bilo bi to u redu da naš junak nije imao peh, pa su ga upravo zbog tih ideja Francuzi 1921. protjerali i on odlazi u Beč.
Od tad će Mustafa Golubić stanovati u bečkom Hitzingu, hodati ulicama kojima ja sada hodam i odlaziti u kafane koje i ja sa radošću volim posjetiti, s tim što je on, za razliku od mene, u kafane odlazio i zbog dobrog vina, ali i da se nađe s komunističkim ideolozima koji su ga testirali na razne načine, da bi ovaj Hercegovac poslije osam godina boravka u Beču otišao u Rusiju.
I u Rusiji, onakav kakvim ga ****g dao, Mujo je bio kod kuće. Dobio je rusko državljanstvo, a onako visokom, naočitom i elegantnom nije bilo teško ni ženu da nađe, pa je oženio Eduardu Isakovnu Eulešen. Da ne ispadne da je u Rusiju došao samo da se provodi, a u to vrijeme baš gurava situacija, krenuo je da se školuje. Kao što i pretpostavljate, da je upisao agronomiju ili muzičku akademiju, od ove priče ne bi bilo ništa, naš je Mujo upisao i briljantno završio najteži studij, onaj što daje oficire NKVD-a. U to vrijeme u Rusiji kad spomeneš riječ NKVD ljudi se smrznu u sekundi, jer to je ono kao kod Nijemaca Gestapo, ili što je kod nas bila UDBA, znači – špijuni, znači tajna borba protiv unutrašnjih i vanjskih neprijatelj, s tim što je junak ove priče specijalizirao odjel koji se bavi i likvidacijom tih istih neprijatelja. Ako kažete da je NKVD pobio milion ljudi pogriješićete, bilo ih je više.
I tako je počeo onaj najuzbudljiviji dio Golubićeva života o kojem postoje različite predstave. Postoje izjave ljudi koji su tvrdili da je to bio obični hohštapler i bezosjećajni ubica koji je likvidirao nebrojeno mnogo Staljinovih neprijatelja, do priča iz kojih se može zaključiti da je James Bond za njega običan amater.
Meni osobno je najbliže mišljenje ljudi koje sam inače uvijek cijenio, a koji su poznavali Mustafu Golubića, osoba koje su bili veliki revolucionari i veliki intelektualci (što se za sve revolucionare baš i ne može reći), koji su se školovali na europskim univerzitetima i besprijekorno govorili strane jezike. Vladimir Dedijer je, recimo, izjavio da je Mustafa Golubić bio "jedan od svetaca u mom životu". Titov blizak saradnik Rodoljub Čolaković je bio fasciniran Golubićem upoznavši ga još u Rusiji u hotelu Lux gdje su odsjedali samo visoki funkcioneri Kominterne, da bi ga slijedeći put vidio u pariškom Louvru. A Ivo Vejvoda, diplomatska legenda ex YU, vrhunski intelektualac, o Mustafi Golubiću je pričao samo u superlativu.
Egzaktnih podataka, pak, što se tiče, oni nam govore da je Mustafa Golubić postao general-lajtnant NKVD-a da je u Kremlj kod Staljina ulazio bez poziva, da se privatno družio sa Staljinom i njegovom ženom Nadeždom Alelujevom i da je nagovorio Staljina da za lulu uzima samo hercegovački duhan.
Već tih tridesetih godina prošlog stoljeća Mustafa Golubić je bio glavni ruski agent u SAD. Staljinu je u to vrijeme problem bio Lav Trocki, koji je kao bivši član najužeg ruskog rukovodstva došao u sukob sa Staljinom i emigrirao u Ameriku. Eh, sad, trebalo ga se riješiti. Kako se Trocki u Americi sprijateljio sa osnivačem KP Meksika slikarem Diegom Riverom i njegovom ženom, meni dragom slikarkom Fridom Kahlo, ovo dvoje su ga nagovorili da pređe u Meksiko, kao, tamo je sigurniji. Kada je Rivera skontao da Staljin nije neki revolucionar, nego diktator željan vlasti, napustio je KP Meksika, a naslijedio ga je na toj funkciji Staljinov obožavalac Alfer Sikenos koji je pokušao smaknuti Trockog ali bez uspjeha.
Sad, kad je Trocki lociran, kad je Staljin saznao gdje se ovaj krije, u Meksiku se nenadano pojavljuje preteča James Bonda sa generalskim činom, momak rodom iz Stoca, sa ciljem da organizira neke događaje. On, naravno, ne prlja svoje ruke, nije to za generala, pa Trockog ubija skroz lijevi tip Ramor Merkadero, poznatiji kao Žak Mornar, i to udarcem krampom u glavu. Mustafa zadovoljan, a boga mi i Staljin Mustafom.
Kada je, recimo, trebalo, ne ubiti, nego oteti i u Rusiju prebaciti Staljinovog ljutog neprijatelja ruskog generala Kutjepova koji je emigrirao u Europu, Mustafi Golubiću je to bio rutinski zadatak, i to bez žrtava.
Da naš junak ipak nije bio šalabajzer govori i podatak da je bio član Centrale KP SSSR-a, da je bio glavni koordinator u španskom ratu za borce sa prostora Jugoslavije, da je u Beču nekoliko godina bio rukovodilav Balkanske komunističke federacije i posebno zadužen za tadašnju kraljevinu Jugoslaviju.
A da su glave oko njega frcale, frcale su, što po Rusiji, što po ostalom svijetu, za to ima više svjedoka. Čovjek za kojeg se tvrdi da se krio iza više od 250 različitih pasoša, koji je "poslom" obišao Beč, Moskvu, Pariz, Prag, London, Berlin, Rusiju, Kinu, Japan, SAD, Meksiko, koji je jako dobro govorio ruski, njemački, engleski, francuski jezik, Staljinu je bio vredniji od tri divizije vojske.
I pored svega, nakon rata vlast je bila svjesna da je ovaj Hercegovac podosta uradio za njihovo dobro, a kako je bio izuzetno bistar i talentiran za strane jezike, šalju ga na studije prava u Ženevu.
Eh, do tog perioda život Mustafe Golubića može se smatrati kao dinamičan život jednog radoznalog mladog čovjeka sa puno događaja i poznanstava, ali takvih sudbina je bilo svugdje i uvijek, što znači – nije baš da me obara s nogu. Jeste, ali onda nastupa period koji je naš dobri Ian Fleming nažalost propustio, period kada se miješaju realnost i fikcija, egzaktni podaci i legenda.
Mujica jest bio bistar i pametan, ali tek dolaskom u Švajcarsku pucaju mu neki novi vidici, uviđa da beogradski pašaluk ipak nije centar svijeta kako su ga učili u Beogradu (a imaju taj običaj), a poznanstvo sa nekim članovima Kominterne pomaže mu da skonta kako je uzaludan posao boriti se za ideje bilo kog nacionalizma, pa bio to i srpski. Te spoznaje sazrijevaju pogotovo prelaskom u Pariz, gdje su ideje Marksa, Engelsa i Lenjina sa začuđujućim uspjehom nailazile na plodno tlo. Bilo bi to u redu da naš junak nije imao peh, pa su ga upravo zbog tih ideja Francuzi 1921. protjerali i on odlazi u Beč.
Od tad će Mustafa Golubić stanovati u bečkom Hitzingu, hodati ulicama kojima ja sada hodam i odlaziti u kafane koje i ja sa radošću volim posjetiti, s tim što je on, za razliku od mene, u kafane odlazio i zbog dobrog vina, ali i da se nađe s komunističkim ideolozima koji su ga testirali na razne načine, da bi ovaj Hercegovac poslije osam godina boravka u Beču otišao u Rusiju.
I u Rusiji, onakav kakvim ga ****g dao, Mujo je bio kod kuće. Dobio je rusko državljanstvo, a onako visokom, naočitom i elegantnom nije bilo teško ni ženu da nađe, pa je oženio Eduardu Isakovnu Eulešen. Da ne ispadne da je u Rusiju došao samo da se provodi, a u to vrijeme baš gurava situacija, krenuo je da se školuje. Kao što i pretpostavljate, da je upisao agronomiju ili muzičku akademiju, od ove priče ne bi bilo ništa, naš je Mujo upisao i briljantno završio najteži studij, onaj što daje oficire NKVD-a. U to vrijeme u Rusiji kad spomeneš riječ NKVD ljudi se smrznu u sekundi, jer to je ono kao kod Nijemaca Gestapo, ili što je kod nas bila UDBA, znači – špijuni, znači tajna borba protiv unutrašnjih i vanjskih neprijatelj, s tim što je junak ove priče specijalizirao odjel koji se bavi i likvidacijom tih istih neprijatelja. Ako kažete da je NKVD pobio milion ljudi pogriješićete, bilo ih je više.
I tako je počeo onaj najuzbudljiviji dio Golubićeva života o kojem postoje različite predstave. Postoje izjave ljudi koji su tvrdili da je to bio obični hohštapler i bezosjećajni ubica koji je likvidirao nebrojeno mnogo Staljinovih neprijatelja, do priča iz kojih se može zaključiti da je James Bond za njega običan amater.
Meni osobno je najbliže mišljenje ljudi koje sam inače uvijek cijenio, a koji su poznavali Mustafu Golubića, osoba koje su bili veliki revolucionari i veliki intelektualci (što se za sve revolucionare baš i ne može reći), koji su se školovali na europskim univerzitetima i besprijekorno govorili strane jezike. Vladimir Dedijer je, recimo, izjavio da je Mustafa Golubić bio "jedan od svetaca u mom životu". Titov blizak saradnik Rodoljub Čolaković je bio fasciniran Golubićem upoznavši ga još u Rusiji u hotelu Lux gdje su odsjedali samo visoki funkcioneri Kominterne, da bi ga slijedeći put vidio u pariškom Louvru. A Ivo Vejvoda, diplomatska legenda ex YU, vrhunski intelektualac, o Mustafi Golubiću je pričao samo u superlativu.
Egzaktnih podataka, pak, što se tiče, oni nam govore da je Mustafa Golubić postao general-lajtnant NKVD-a da je u Kremlj kod Staljina ulazio bez poziva, da se privatno družio sa Staljinom i njegovom ženom Nadeždom Alelujevom i da je nagovorio Staljina da za lulu uzima samo hercegovački duhan.
Već tih tridesetih godina prošlog stoljeća Mustafa Golubić je bio glavni ruski agent u SAD. Staljinu je u to vrijeme problem bio Lav Trocki, koji je kao bivši član najužeg ruskog rukovodstva došao u sukob sa Staljinom i emigrirao u Ameriku. Eh, sad, trebalo ga se riješiti. Kako se Trocki u Americi sprijateljio sa osnivačem KP Meksika slikarem Diegom Riverom i njegovom ženom, meni dragom slikarkom Fridom Kahlo, ovo dvoje su ga nagovorili da pređe u Meksiko, kao, tamo je sigurniji. Kada je Rivera skontao da Staljin nije neki revolucionar, nego diktator željan vlasti, napustio je KP Meksika, a naslijedio ga je na toj funkciji Staljinov obožavalac Alfer Sikenos koji je pokušao smaknuti Trockog ali bez uspjeha.
Sad, kad je Trocki lociran, kad je Staljin saznao gdje se ovaj krije, u Meksiku se nenadano pojavljuje preteča James Bonda sa generalskim činom, momak rodom iz Stoca, sa ciljem da organizira neke događaje. On, naravno, ne prlja svoje ruke, nije to za generala, pa Trockog ubija skroz lijevi tip Ramor Merkadero, poznatiji kao Žak Mornar, i to udarcem krampom u glavu. Mustafa zadovoljan, a boga mi i Staljin Mustafom.
Kada je, recimo, trebalo, ne ubiti, nego oteti i u Rusiju prebaciti Staljinovog ljutog neprijatelja ruskog generala Kutjepova koji je emigrirao u Europu, Mustafi Golubiću je to bio rutinski zadatak, i to bez žrtava.
Da naš junak ipak nije bio šalabajzer govori i podatak da je bio član Centrale KP SSSR-a, da je bio glavni koordinator u španskom ratu za borce sa prostora Jugoslavije, da je u Beču nekoliko godina bio rukovodilav Balkanske komunističke federacije i posebno zadužen za tadašnju kraljevinu Jugoslaviju.
A da su glave oko njega frcale, frcale su, što po Rusiji, što po ostalom svijetu, za to ima više svjedoka. Čovjek za kojeg se tvrdi da se krio iza više od 250 različitih pasoša, koji je "poslom" obišao Beč, Moskvu, Pariz, Prag, London, Berlin, Rusiju, Kinu, Japan, SAD, Meksiko, koji je jako dobro govorio ruski, njemački, engleski, francuski jezik, Staljinu je bio vredniji od tri divizije vojske.
Podrška samo putem foruma, jer samo tako i ostali imaju koristi od toga.