Prikazi cijelu temu
16.07.2011 10:36
16.07.2011 10:36
Predmet:Kako država bankrotira?
"Kažu da države ne mogu bankrotirati", nedavno je rekla njemačka kancelarka Angela Merkel. A nakon kraće stanke je dodala: "To nije istina". Država bankrotira onda kad više ne može podmiriti svoje obveze. Balon državnih dugova je zadnji balon koji može puknuti. Posljedice su bolne za cijelo stanovništvo jer nakon bankrota slijedi snažno snižavanje životnog standarda zbog nezaposlenosti i inflacije, gubitak ušteđevine i slabljenje valute.
To u najcrnjem scenariju znači da državljani iz svog džepa moraju plaćati zdravstvene usluge i školarine, da država ne može isplatiti mirovine, odnosno da se umirovljenici mogu osloniti samo na ušteđevinu, da nisu sigurna ni poslovično sigurna radna mjesta državnih službenika, da jamstvo države za bankovne i štedne uloge ne vrijedi više puno, a također znači i porast kriminala jer država ne može osigurati jednako kvalitetne javne usluge kao prije bankrota i to se očituje i u radu policije. Budući da se državljani osjećaju manje sigurnima, to može uzrokovati socijalne nemire i anarhiju. Država, naravno, ne bankrotira u klasičnom smislu riječi, već jednostavno objavi platnu nesposobnost. To znači da su kreditne linije, osobito za javni dug, porušene, dakle, da država ne može dobiti kredite za servisiranje kamata i otplatu glavnice.
Povijest bankrota država stara je koliko i razvijeni kreditni sistem i učinak zaduživanja koji je temelj svih predstečajnih procesa. Samo od sredine 19. st. do danas platnu nesposobnost proglasilo je približno dvjesto država, uglavnom manje razvijene latinoameričke i afričke države. Među novijim primjerima je bankrot Argentine 2002. godine, kad je ta država objavila da ne misli otplaćivati dugove, a bila je kažnjena zabranom sudjelovanja na međunarodnom tržištu kapitala. Takva kazna je mač s dvije oštrice. Državu sprječava da se dalje bezglavo zadužuje, a ujedno znači da ne može posuditi novac koji vjerojatno krvavo treba za kupnju sirovina koje joj omogućuju gospodarsko djelovanje, ali također i za kupnju lijekova i sličnog. "U tom slučaju nismo daleko od uvođenja bonova za benzin i ulje, čega se mi stariji sjećamo iz 80-ih godina prošlog stoljeća kod nas", misli Mencinger.
Do sadašnje svjetske krize MMF je bio nositelj političkog tržišnog fundamentalizma i nisu ga brinule socijalne posljedice takve politike. Njegovi službenici dijelili su savjete o štednji, plaćanju poreza, i zabrani subvencioniranja, a sami su istodobno uživali najveće povlastice.
Najvažniji razlog za bankrote država je prevelika zaduženost u koju su države uvučene zbog siromaštva i jer su u vrijeme niskih kamatnih stopa i visokih cijena sirovina koje su izvozile, u inozemstvu posudile više, nego što su mogle vratiti, a kad su se kamate povisile, cijene njihovih sirovina su se snizile. "Velike komercijalne banke, koje su im prije darežljivo nudile novac, okrenule su im leđa".
Oporavak države je jako spor i ovisi o sastavu gospodarstva i situaciji u svijetu. "Proglašenje stečaja znači da država mora doći do dodatnih kreditnih linija paketom za spas ili refinancirati dugove u dogovoru s vjerovnicima. Država često poseže za snižavanjem svojih troškova, ograničava plaće i zaposlenost u javnom sektoru. Potrebne su strukturne reforme i poboljšanje konkurentnosti, koji omogućuju poticanje rasta, a time i djelomično smanjenje obveza. Druga mogućnost je zamjena deflacije umjerenom inflacijom", kaže Kovač. "Vjerovnici, odnosno oni koji su nakon proglašavanja 'bankrota' spremni pomoći, u grčkom primjeru države eurozone i Međunarodni monetarni fond, svojim stand-by kreditima iznuđuju restriktivnu gospodarsku politiku, koja bi trebala osigurati vraćanje dijela duga", kaže Mencinger.
"Kažu da države ne mogu bankrotirati", nedavno je rekla njemačka kancelarka Angela Merkel. A nakon kraće stanke je dodala: "To nije istina". Država bankrotira onda kad više ne može podmiriti svoje obveze. Balon državnih dugova je zadnji balon koji može puknuti. Posljedice su bolne za cijelo stanovništvo jer nakon bankrota slijedi snažno snižavanje životnog standarda zbog nezaposlenosti i inflacije, gubitak ušteđevine i slabljenje valute.
To u najcrnjem scenariju znači da državljani iz svog džepa moraju plaćati zdravstvene usluge i školarine, da država ne može isplatiti mirovine, odnosno da se umirovljenici mogu osloniti samo na ušteđevinu, da nisu sigurna ni poslovično sigurna radna mjesta državnih službenika, da jamstvo države za bankovne i štedne uloge ne vrijedi više puno, a također znači i porast kriminala jer država ne može osigurati jednako kvalitetne javne usluge kao prije bankrota i to se očituje i u radu policije. Budući da se državljani osjećaju manje sigurnima, to može uzrokovati socijalne nemire i anarhiju. Država, naravno, ne bankrotira u klasičnom smislu riječi, već jednostavno objavi platnu nesposobnost. To znači da su kreditne linije, osobito za javni dug, porušene, dakle, da država ne može dobiti kredite za servisiranje kamata i otplatu glavnice.
Povijest bankrota država stara je koliko i razvijeni kreditni sistem i učinak zaduživanja koji je temelj svih predstečajnih procesa. Samo od sredine 19. st. do danas platnu nesposobnost proglasilo je približno dvjesto država, uglavnom manje razvijene latinoameričke i afričke države. Među novijim primjerima je bankrot Argentine 2002. godine, kad je ta država objavila da ne misli otplaćivati dugove, a bila je kažnjena zabranom sudjelovanja na međunarodnom tržištu kapitala. Takva kazna je mač s dvije oštrice. Državu sprječava da se dalje bezglavo zadužuje, a ujedno znači da ne može posuditi novac koji vjerojatno krvavo treba za kupnju sirovina koje joj omogućuju gospodarsko djelovanje, ali također i za kupnju lijekova i sličnog. "U tom slučaju nismo daleko od uvođenja bonova za benzin i ulje, čega se mi stariji sjećamo iz 80-ih godina prošlog stoljeća kod nas", misli Mencinger.
Do sadašnje svjetske krize MMF je bio nositelj političkog tržišnog fundamentalizma i nisu ga brinule socijalne posljedice takve politike. Njegovi službenici dijelili su savjete o štednji, plaćanju poreza, i zabrani subvencioniranja, a sami su istodobno uživali najveće povlastice.
Najvažniji razlog za bankrote država je prevelika zaduženost u koju su države uvučene zbog siromaštva i jer su u vrijeme niskih kamatnih stopa i visokih cijena sirovina koje su izvozile, u inozemstvu posudile više, nego što su mogle vratiti, a kad su se kamate povisile, cijene njihovih sirovina su se snizile. "Velike komercijalne banke, koje su im prije darežljivo nudile novac, okrenule su im leđa".
Oporavak države je jako spor i ovisi o sastavu gospodarstva i situaciji u svijetu. "Proglašenje stečaja znači da država mora doći do dodatnih kreditnih linija paketom za spas ili refinancirati dugove u dogovoru s vjerovnicima. Država često poseže za snižavanjem svojih troškova, ograničava plaće i zaposlenost u javnom sektoru. Potrebne su strukturne reforme i poboljšanje konkurentnosti, koji omogućuju poticanje rasta, a time i djelomično smanjenje obveza. Druga mogućnost je zamjena deflacije umjerenom inflacijom", kaže Kovač. "Vjerovnici, odnosno oni koji su nakon proglašavanja 'bankrota' spremni pomoći, u grčkom primjeru države eurozone i Međunarodni monetarni fond, svojim stand-by kreditima iznuđuju restriktivnu gospodarsku politiku, koja bi trebala osigurati vraćanje dijela duga", kaže Mencinger.
Podrška samo putem foruma, jer samo tako i ostali imaju koristi od toga.