Centar za edukaciju-BiH
Glavni meni
Portal
iCentar
Statistike
Procitajte pravila
Donacije
Forumi
Racunari i oprema
Softver i op. sistemi
Hardver i mreze
Programiranje i baze
Nauka i tehnika
Nauka
Tehnika
Dom, porodica, biznis
Dom i porodica
Biznis
Sport i zabava
Sport i rekreacija
Zabava
Ostalo
Zanimljivosti
Linkovi
Zonic Design
iCentar
→
Nauka
→
Knjizevnost
→
kolumne-Ibrahim Mulaomerović
Pretrazi
Tim
Registriraj se
Vazni alati
Razno. veze
Oznaci forume kao procitane
Smjernice
Aktivne teme ...
u posljednja 24 sata
od moje posljednje posjete
Vijesti (RSS, ...)
RSS 2.0
RSS 1.0
OPML
Klipfolio
Atom 1.0
Prijavi se
Odgovori na temu
Korisnicko ime:
Adresa e-poste:
Sigurnosna provjera:
Unesite znakove na slici. Ovo bi trebalo izbjeci nezeljenu postu.
Predmet:
Objavi:
Pomoc
Boja
Odaberite boju
Velicina
Odaberite velicinu
Veliki font
Mali font
Prosireni font
vise smajlica
vise smajlica
Crazy
Egoistic
Helpless
Angel
Question
Attention
Information
E-mail
Search
No
Idea
Heart
Have a look-around
Yes
[quote=zxz][b]Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč[/b] 22.10.2012 11:37:25 Kako rekosmo da nostalgija ima prvenstveni zadatak da uljepšava prošlost, nije ni čudo da je meni moja Čaršija najljepša. A kako se uz nostalgiju obavezno zalijepi i neka glupa patetika, što me baš ne čini sretnim, skontam na kraju da je ta Čaršija bila i lijepa, i sada mi je draga, ali samo kao metafora nekog sretnog djetinjstva, dok je u stvarnosti to bila sasvim obična bosanska čaršija u kojoj se desecima godina ništa značajno nije mijenjalo ni dešavalo, sve ono živeći polako, bez srkleta, a i bez nekog stresa ili depresije. Ipak je, čini mi se, ta moja dobojska Čaršija znala iskoristiti prednost svog položaja, bila je na raskrsnici, na raskrižju, u nju se moglo doći sa sve četiri strane svijeta, ali, isto tako, i otići na istok, zapad, sjever ili jug. Tako se desilo da su početkom XX stoljeća, pa i između dva svjetska rata, neki momci iz moje Čaršije otišli na visoke škole, neki su čak postali doktori i ovdje u Beču. Jedan od takvih je bio i moj dajdža Hasan, dobro, nije studirao baš u Beču, Nana je rano ostala udovica pa nije bilo para baš za Beča, ali kada je završio studij matematike određeno mu je da bude profesor u Sarajevu. Eh, taj moj dajdža je jedan od krivaca što sam ja zavolio – slikarstvo, naime, dok sam, kao gimnazijalac, tražeći nešto prebirao po kući moje Nane, naiđem na rolnu bijelog, finog papira i – zanijemim. Na papiru je, u tehnici akvarela, bio naslikan cvijet gladiole, ali toliko dobro urađen da mi je trebalo vremena da dođem sebi. Lagani potezi kistom, fascinantni valer ljubičaste boje, čak mi se učinilo da i miris osjetim, samo sam uspio upitati: -"Šta je ovo?" -"Ostavi to, to je dajdžino" – rekla mi je Mati. -"Pa zar dajdža nije matematičar, zar je slikar?"- pitao sam, i dalje zbunjen. -"Ma, nije slikar, to mu je poklonio njegov najbolji prijatelj iz vremena studija, vidiš, dole ima i potpis – Ismet. To ti je Ismet Mujezinović". Pa, nije mi trebalo više, Ismet mi je već bio neka vrsta idola, još smo u čitankama imali njegove crteže, onaj njegov partizanski ranjenik na konju uvijek me je pratio, ne sam ranjenik koliko lakoća i superiorna crtačka tehnika tog crteža. Ismet je već tada, u mojoj ranoj mladosti, bio moj slikarski guru, tek sam puno kasnije skontao da je toliko slikarske virtuoznosti u izradi crteža imao, možda, još samo Alfons Mucha, lider "secesije" ("Jugendstil"). Znao sam danima gledati taj Ismetov akvarel, pa se čak usudio i sam nešto slikati. A onda, jednog dana, u lokalnom Domu kulture gdje sam ja znao "uletati" sa nekim svojim potezima kistom, upitaše me da li bih mogao pripomoći jednom slikaru pri postavljanju njegove izložbe. -"Ko je slikar?" - upitah. -"Ismet Mujezinović" – bio je kratak odgovor. Kao da me je grom strefio. I onda se pojavio ON, vitak, prosijed razbarušene duže kose, produhovljenog, za nijansu izduženog lica koje je imalo lijepe crte, govorio je tiho, blago, odmjereno i s razlogom. Dobro, da sad ne pričam šta sam sve doživio u situaciji kada sam njegova ulja na platnu ne samo gledao iz blizine, nego ih i rukom dirao da fizički uspostavim kontakt sa tim slikarskim svijetom. Ono što mi je godinama poslije ostalo lijepo sjećanje na tog čovjeka, osim slikarstva, je i taj njegov lik. Skoro nestvaran, pogotovo ona duža, razbarušena kosa koja je za mene u tom trenutku bila – šok, svi smo mi bili "pristojno" ošišani, "na kratko", pogotovo se pazilo da ti kosa ne bi slučajno pala preko ušiju, jer "šta će reći svijet". Tada sam shvatio, prvi puta, moć pravila koja uspostavlja masa. Pravila koja ti određuju kako ćeš se šišati, kako ćeš se ponašati, kako ćeš razmišljati, sve mora biti kako je po spisku. A ON je odudarao od "spiska", bio je drugačiji, njegova individualnost bila je superiorna, nije želio biti dio sive, bezlične mase i njenog malograđanskog ukusa.[/quote]
Povecaj velicinu
·
Smanji velicinu
Provjeri duzinu
Opcije:
Pretvori smajlice u postu
Pretvori & quot; vokable & quot; u postu
Prilozi:
Upravljanje prilozima
Mozete priloziti 3 datoteke!
Posljednjih 15 postova u ovoj temi
Ova tema sadrzi vise od 15 postova. Kliknite
ovdje
da biste pogledali cijelu temu.
Predmet: