Vidjeli ste to u filmovima strave ili čak u stvarnom životu u lokalnom muzeju: sliku u kojoj oči osobe na portretu izgledaju kao da vas prate po sobi kuda god vi pošli. Ljudi opisuju ovaj efekt kao grozan ili jeziv i neki misle da je nadnaravan. No istraživači su sad demonstrirali vrlo prirodan uzrok ovom vizualnom efektu.

Sve što trebate kako bi postigli efekt jest da osoba na slici ili fotografiji gleda ravno naprijed, kaže James Todd, koautor istraživanja i profesor psihologije s Državnog sveučilišta Ohio. Naša vizualna percepcija pobrinut će se za ostalo. „Temeljna ideja je jednostavna; bez obzira iz kojeg kuta gledate sliku, sama se slika ne mijenja. Gledate ravnu površinu. Uzorak svjetla i sjene ostaje isti“, kaže Todd. „Otkrili smo da naša vizualna percepcija također ostaje većinom nepromijenjena ako gledamo sliku iz različitih pogodnih točaka. Ako osoba na slici gleda ravno naprijed, uvijek će tako izgledati, bez obzira na kut pod kojim ju gledate.“

Istraživanje je vođeno na Sveučilištu u Utrechtu u Nizozemskoj u suradnji s Janom Koenderinkom, Andreom van Doornom i Astrid Kappers. Njihovi rezultati objavljeni su u nedavnom izdanju časopisa Perception. Dok su znanstvenici više od jednog stoljeća razmatrali razloge ovog vizualnog efekta, napredak na polju percepcije sad omogućava bolje načine proučavanja zašto se to uopće događa, kaže Todd. „Istraživači su razvili moćne tehnike koje nam omogućavaju mjerenje percepcije kompleksnih oblika na vrlo precizan način“, kaže on. U ovom istraživanju autori su promatrali na kompjuterskom ekranu sliku medicinskog modela ljudskog trupa u bogato ukrašenom pozlaćenom okviru koji je izgledao kao da visi na ciglenom zidu. Zid i okvir bili su prikazani u boji, a trup u neutralnoj sivoj.

Kako bi odgovorili na svoja pitanja, istraživači su morali odrediti kako su na očitu trodimenzionalnu strukturu objekta prikazanog na slici utjecale promjene smjera promatranja. Posebno su bili zainteresirani hoće li točke koje su izgledale najbliže ili najudaljenije u širinu u odnosu na druge susjedne točke, ostati iste kad se slika promatra iz različitih kutova gledanja. Također su željeli odrediti kako će relativna veličina opažene širine u raznim područjima slike biti pod utjecajem gledanja iz različitih kutova.

Kako bi riješili ova pitanja, istraživači su odradili dva tipa zadataka. U prvom su pomicali točku po kompjuterskom ekranu kako bi pokazali koje su se točke na trupu pokazale najbližima, a koje najudaljenijima. Istraživači su ovo učinili stotinama puta kako bi utvrdili daleke i bliže točke na raznim dijelovima trupa. Kod drugog zadatka koristili su mjernu figuru (krug s iglom koja viri iz njega) koja je morala biti postavljena na trup tako da izgleda kao da je ravna s površinom - igla je morala izgledati okomito d površinom trupa. To je omogućilo istraživačima da odrede kako su gledatelji percipirali 3D oblik naslikanog objekta.

Istraživači su ponovili proces u šest različitih uvjeta, uključujući pokušaje kod kojih su gledali ravno u ekran i one kod kojih su gledali iz određenog kuta. Svaki istraživač ponovio je ove zadatke tri puta za svaki od šest eksperimentalnih uvjeta. „Za ove eksperimente trebali su sati“, kaže Todd. „Procjenjivali smo pomoću brojnih probnih točaka na svakoj slici, tako da i kad su svi različiti uvjeti bili ispunjeni, morali smo napraviti tisuće postavki za vrijeme eksperimenta.“

„Od svih tih podataka mogli smo matematički konstruirati površinu koja je u skladu s ukupnim uzorkom procjene za svako stanje.“ Kako god, različiti uvjeti promatranja nisu polučili puno različitih rezultata. „Pokazalo se da su promjene smjera promatranja imale izuzetno mali učinak na percepciju promatrača“, kaže Todd. Jedina razlika koju su pronašli jest ta da je, kad su ga promatrali iz određenog kuta, trup izgledao 'zgnječeno', drugim riječima, izgledao je mršavije gledateljima. No udaljene i bliže točke i ukupni reljef prikazanog objekta ostali su proporcionalno jednaki. Ključno je to da su bliže i udaljenije točke na slici ostale jednake bez obzira iz kojeg se kuta slika promatrala, kaže Todd. „Kad promatramo stvarne površine u prirodnom okolišu, vizualna informacija koja precizira bliže i dalje točke varira kako mijenjamo smjer gledanja“, kaže on.

„S druge strane, kad promatramo sliku na zidu, vizualna informacija koja definira bliže i dalje točke nije pod utjecajem smjera gledanja. Ipak, mi to perceptivno interpretiramo kao da je stvarni objekt. Zbog toga nam se čini da nas oči prate kako mijenjamo smjer gledanja.“ Todd kaže da ovaj fenomen može iznenaditi ljude zbog jedinstvenih percepcijskih stanovišta gledanja slike. Mi percipiramo objekt prikazan na slici kao površinu u trodimenzionalnom prostoru, no također percipiramo da je i sama slika dvodimenzionalna površina koja visi na zidu.

„Kad gledamo sliku, simultano proživljavamo te dvije percepcije, no teško je pojmovno naći smisao u tome. Zbog toga ovo pitanje fascinira ljude stotinama godina.“ Zapravo, mnogi istraživači nastavili su se držati teorije francuskog istraživača la Gourneriea koji je predložio 1859. matematičku analizu pitanja zašto oči na slikama izgledaju kao da prate gledatelje. „Jedan je od priloga našoj studiji taj da smo pokazali da, iako je la Gournerie imao dobru osnovnu ideju, njegov je matematički izračun bio kriv“, kaže Todd. „Mogli smo koristiti nove metodologije kako bi dali točniju matematičku analizu onoga što se događa.“