iCentar » Nauka » Knjizevnost » kolumne-Ibrahim Mulaomerović

zxz	11.03.2011 23:36
Predmet:Jugonostalgija? Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč Stan mi je, vec rekoh, vracen, sad ga treba i otkupiti pa da od nosioca stanarskog prava budem unaprijedjen u vlasnika, znaci - opet potvrde, takse, salteri, redovi pred salterima, ali nema ti druge. Tako, pred trafikom, dok sam kupovao 'republicku taksu' cujem iza ledja:'Pozdravljam umjetnika'. E, jebi ga sad, jos mi je i to trebalo, prvo, sto ne mislim da sam umjetnik, a drugo, sto mi se tako obracao uvijek neko kome je nesto trebalo, pa k'o biva, kad mi tako laska ne bi bio red da mu odbijem bilo sta da trazi. Kad sam se okrenuo trebalo mi je par sekundi da odmotam film unazad ne bih li se sjetio face koja mi se obraca. Deset godina ostavi traga na ljudskim licima, ali ovaj puta taj trag je bio malo dublji. Jedva ga prepoznadoh, Cedo, nekadasnji mangup sa korza i gradskih ulica, bila je to nekad simpaticna faca, redovno je dolazio da nas gleda kad smo igrali mali nogomet, posebno uzivajuci u tome kad smo njegov brat i ja provlacili bekovima loptu kroz noge. Cak je nekako uspio postati i nastavnik 'fizickog vaspitanja' izbivajuci negdje za poslom, ali je cesto dolazio nazad, medju njegovu 'raju' gdje je vodio glavnu pricu. Sada je to bio drugi covjek,ostario, krezav, masne kose, bolestan sa otvorenim ranama ali 'pod gasom', odmah mi je rafalno odrecitirao svoje jade;- zena i dva sina su otisli u Ameriku, ostavili su ga, 'ne jebu me dva posto', ima neki stan u Beogradu u kome sad zivi, u Takovskoj ulici, iz kuce u Bijeljini (?) mora iseliti (otkud mu ta kuca nisam trebao ni pitati), a sad je u prolazu, ide u Turbe da ganja svoj stan u kome je zivio prije rata kao nastavnik. 'Tamo sam se i borio za Jugoslaviju, nema Juge na kugli zemaljskoj, bio sam na prvoj borbenoj liniji - rece mi s ponosom - razvaljivali smo ih, a kako bi i moglo biti drugacije kad smo mi Srbi nebeski narod, zapamti to'. Taman kad sam to zapamtio, on nastavi:'Znas, moram u Turbe zbog stana, fale mi dvije Marke, ti si uvijek bio raja, znam da ces mi dati.' Da prekratim ovu ruznu pricu i susret od koga mi je bilo muka, dao sam mu te dvije Marke koje je on popio u prvoj kafani. Dvostruko promasen covjek. Prvi put, njegovom srecom, promasilo ga u rovu dok se 'borio za Jugoslaviju', a drugi put promasen u zivotu. Ima tu izgleda i treci promasaj - ono za sta se, kaze, borio. Osim zene i sinova, ostao je i bez Jugoslavije, od neki dan i nje vise nema ni na papiru, samo u nekim prisjecanjima. Kad u ovo vrijeme razgovaras sa nekim od nacionalnih rodoljuba, pa se ispostavi da u nekim detaljima ne razmisljate na isti nacin, odmah ti zalijepi usta etiketom da si jugonostalgicar, desavalo mi se to. A jesam li? Moj problem je u tome sto sam Jugoslaviju shvatao kao geografski, a ne nacionalni ili politicki pojam, kao geografski prostor u kome su zivjeli neki meni dragi ljudi. U Ljubljani su zivjeli Bostjan Hladnik i Duska Pockajeva, pa sam se ja, i kad bih prolazio kao neznanac ulicama Ljubljane, osjecao kao kod kuce.O Zagrebu da i ne govorim, tu sam svakako bio domaci, cak i zivio u njemu neko vrijeme, u Paracinu i danas zivi moj veliki prijatelj Peda, Budva i Milocer su mi bili moji, u Makedoniji nisam nikoga znao, ali odatle je bila Blagorodna, sto je bilo sasvim dovoljno da i taj kraj bude domaci. Onda je doslo vrijeme kada su neki mangupi, kojima je nacionalnost zanimanje, dosli na svoje, zeljni odmjeravanja snaga trazili su da se svi izjasnimo ko je ko. Kako ja nisam bio vjernik, a Muslimana ima i u Iranu, i u Libiji, i u Maroku, ja sam napisao i potpisao - Jugosloven, jer Bosanci ni do dana danasnjeg nisu priznati. Jednog dana su mi zakucali na vrata (da su bar zakucali, lupali su i rukama i nogama, a zvono radi), bila su trojica (cuvene 'trojke'), sa 'belim orlovima' na celu. 'Sta si ti?' - bilo je prvo pitanje umjesto pozdrava. 'Je l' po zanimanju?' - pokazah ja svoju poslovicnu znatizelju. Onaj sto je postavio pitanje za sekundu stade, pa ce: 'Slusaj ti, nemoj ti mene da *****avas, jer bi mogao ostati bez tog svog jezika da vise nikada nista ne kazes, a uz jezik idu i usi i nos, nego odgovaraj sta si po nacionalnosti!' Pred tako ubjedljivim argumentima sta ces drugo, pa mu ja pokazah neki dokument u kome pise da sam Jugosloven, kao da sam znao da se moj poznanik Cedo borio na istoj strani sa ovom trojicom za Jugoslaviju, kad ce on: 'To - Jugosloven, to mozes poderati, to je izmisljena nacija, po imenu vidim da si balija, a balije nisu ljudi'. Sta je bilo poslije ne bi bilo fino da govorim zbog 'odrzavanja dobrih medjunacionalnih odnosa', a i inace se trudim da zaboravim sve sto mi se ruzno desavalo u zivotu, zivot je suvise kratak da bih sebi dozvolio luksuz da se opterecavam detaljima koji mogu pokvariti neko lijepo poslijepodne. Tako se na najljepsi moguci nacin rasprsila moja ljubav sa damom koja se odzivala na ime Jugoslavija.Osjecao sam se kao neko ko je zal jubljen u lijepu djevojku, a koja poslije darivanog cvijeca i price o poeziji odlazi u krevet sa drugim. Rogonja. Ali, kako ljubav nije paradajz-sos, sjeti me to ponekad na onu staru pjesmu kad Majka kori sina Dimitrija sto ga zena vara, a jadan Dimitrije odgovara:'Ako Majke, ako Majke, barem je ubava'. I sta sad nakon te ljubavi? Znam da je samo sarma dobra kad se podgrije, od podgrijane ljubavi covjeka moze zeludac da zaboli, ja cu ipak ostati kod svog geografskog poimanja necega sto je imalo i sire znacenje. Sa Pedom iz Paracina bih se uvijek rado vidio, Budva je i dalje prelijepa ali nista ne fali ni plazama u Spaniji i onima duz sjeverne Afrike, Zagreb ima i dalje svoj kulturni smek, ali bi ga ipak bilo neozbiljno uporedjivati sa nekim gradovima u Europi koji su mi sada geografski blizi. Kazu - 'klin se klinom izbija', mozda neka nova ljubav, eto, Bosna na primjer, lijepa k'o lutka? Ne dolazi u obzir, - ljubavne veze nisu dozvoljene izmedju onih koji su krvno vezani.

zxz

11.03.2011 23:36

Predmet:Jugonostalgija?

Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
Stan mi je, vec rekoh, vracen, sad ga treba i otkupiti pa da od nosioca stanarskog prava budem unaprijedjen u vlasnika, znaci - opet potvrde, takse, salteri, redovi pred salterima, ali nema ti druge. Tako, pred trafikom, dok sam kupovao 'republicku taksu' cujem iza ledja:'Pozdravljam umjetnika'.

E, jebi ga sad, jos mi je i to trebalo, prvo, sto ne mislim da sam umjetnik, a drugo, sto mi se tako obracao uvijek neko kome je nesto trebalo, pa k'o biva, kad mi tako laska ne bi bio red da mu odbijem bilo sta da trazi.

Kad sam se okrenuo trebalo mi je par sekundi da odmotam film unazad ne bih li se sjetio face koja mi se obraca. Deset godina ostavi traga na ljudskim licima, ali ovaj puta taj trag je bio malo dublji. Jedva ga prepoznadoh, Cedo, nekadasnji mangup sa korza i gradskih ulica, bila je to nekad simpaticna faca, redovno je dolazio da nas gleda kad smo igrali mali nogomet, posebno uzivajuci u tome kad smo njegov brat i ja provlacili bekovima loptu kroz noge. Cak je nekako uspio postati i nastavnik 'fizickog vaspitanja' izbivajuci negdje za poslom, ali je cesto dolazio nazad, medju njegovu 'raju' gdje je vodio glavnu pricu.

Sada je to bio drugi covjek,ostario, krezav, masne kose, bolestan sa otvorenim ranama ali 'pod gasom', odmah mi je rafalno odrecitirao svoje jade;- zena i dva sina su otisli u Ameriku, ostavili su ga, 'ne jebu me dva posto', ima neki stan u Beogradu u kome sad zivi, u Takovskoj ulici, iz kuce u Bijeljini (?) mora iseliti (otkud mu ta kuca nisam trebao ni pitati), a sad je u prolazu, ide u Turbe da ganja svoj stan u kome je zivio prije rata kao nastavnik.

'Tamo sam se i borio za Jugoslaviju, nema Juge na kugli zemaljskoj, bio sam na prvoj borbenoj liniji - rece mi s ponosom - razvaljivali smo ih, a kako bi i moglo biti drugacije kad smo mi Srbi nebeski narod, zapamti to'. Taman kad sam to zapamtio, on nastavi:'Znas, moram u Turbe zbog stana, fale mi dvije Marke, ti si uvijek bio raja, znam da ces mi dati.'

Da prekratim ovu ruznu pricu i susret od koga mi je bilo muka, dao sam mu te dvije Marke koje je on popio u prvoj kafani.

Dvostruko promasen covjek. Prvi put, njegovom srecom, promasilo ga u rovu dok se 'borio za Jugoslaviju', a drugi put promasen u zivotu. Ima tu izgleda i treci promasaj - ono za sta se, kaze, borio. Osim zene i sinova, ostao je i bez Jugoslavije, od neki dan i nje vise nema ni na papiru, samo u nekim prisjecanjima.

Kad u ovo vrijeme razgovaras sa nekim od nacionalnih rodoljuba, pa se ispostavi da u nekim detaljima ne razmisljate na isti nacin, odmah ti zalijepi usta etiketom da si jugonostalgicar, desavalo mi se to. A jesam li?

Moj problem je u tome sto sam Jugoslaviju shvatao kao geografski, a ne nacionalni ili politicki pojam, kao geografski prostor u kome su zivjeli neki meni dragi ljudi. U Ljubljani su zivjeli Bostjan Hladnik i Duska Pockajeva, pa sam se ja, i kad bih prolazio kao neznanac ulicama Ljubljane, osjecao kao kod kuce.O Zagrebu da i ne govorim, tu sam svakako bio domaci, cak i zivio u njemu neko vrijeme, u Paracinu i danas zivi moj veliki prijatelj Peda, Budva i Milocer su mi bili moji, u Makedoniji nisam nikoga znao, ali odatle je bila Blagorodna, sto je bilo sasvim dovoljno da i taj kraj bude domaci.

Onda je doslo vrijeme kada su neki mangupi, kojima je nacionalnost zanimanje, dosli na svoje, zeljni odmjeravanja snaga trazili su da se svi izjasnimo ko je ko. Kako ja nisam bio vjernik, a Muslimana ima i u Iranu, i u Libiji, i u Maroku, ja sam napisao i potpisao - Jugosloven, jer Bosanci ni do dana danasnjeg nisu priznati. Jednog dana su mi zakucali na vrata (da su bar zakucali, lupali su i rukama i nogama, a zvono radi), bila su trojica (cuvene 'trojke'), sa 'belim orlovima' na celu.
'Sta si ti?' - bilo je prvo pitanje umjesto pozdrava.
'Je l' po zanimanju?' - pokazah ja svoju poslovicnu znatizelju.
Onaj sto je postavio pitanje za sekundu stade, pa ce:
'Slusaj ti, nemoj ti mene da *****avas, jer bi mogao ostati bez tog svog jezika da vise nikada nista ne kazes, a uz jezik idu i usi i nos, nego odgovaraj sta si po nacionalnosti!'

Pred tako ubjedljivim argumentima sta ces drugo, pa mu ja pokazah neki dokument u kome pise da sam Jugosloven, kao da sam znao da se moj poznanik Cedo borio na istoj strani sa ovom trojicom za Jugoslaviju, kad ce on:
'To - Jugosloven, to mozes poderati, to je izmisljena nacija, po imenu vidim da si balija, a balije nisu ljudi'.

Sta je bilo poslije ne bi bilo fino da govorim zbog 'odrzavanja dobrih medjunacionalnih odnosa', a i inace se trudim da zaboravim sve sto mi se ruzno desavalo u zivotu, zivot je suvise kratak da bih sebi dozvolio luksuz da se opterecavam detaljima koji mogu pokvariti neko lijepo poslijepodne.

Tako se na najljepsi moguci nacin rasprsila moja ljubav sa damom koja se odzivala na ime Jugoslavija.Osjecao sam se kao neko ko je zal
jubljen u lijepu djevojku, a koja poslije darivanog cvijeca i price o poeziji odlazi u krevet sa drugim. Rogonja.

Ali, kako ljubav nije paradajz-sos, sjeti me to ponekad na onu staru pjesmu kad Majka kori sina Dimitrija sto ga zena vara, a jadan Dimitrije odgovara:'Ako Majke, ako Majke, barem je ubava'.

I sta sad nakon te ljubavi? Znam da je samo sarma dobra kad se podgrije, od podgrijane ljubavi covjeka moze zeludac da zaboli, ja cu ipak ostati kod svog geografskog poimanja necega sto je imalo i sire znacenje. Sa Pedom iz Paracina bih se uvijek rado vidio, Budva je i dalje prelijepa ali nista ne fali ni plazama u Spaniji i onima duz sjeverne Afrike, Zagreb ima i dalje svoj kulturni smek, ali bi ga ipak bilo neozbiljno uporedjivati sa nekim gradovima u Europi koji su mi sada geografski blizi.

Kazu - 'klin se klinom izbija', mozda neka nova ljubav, eto, Bosna na primjer, lijepa k'o lutka? Ne dolazi u obzir, - ljubavne veze nisu dozvoljene izmedju onih koji su krvno vezani.

zxz	11.03.2011 23:47
Predmet:Lavlja narav Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč Po horoskopu, rodjen sam u znaku Lava. Kako je Lav simbol snage, moci i dominacije, moglo bi to covjeku i imponirati, ali kada sam ja u pitanju negdje se, ocito, potkrala greska. Od pocetka, sto ce reci - od malih nogu. A u vrijeme tih mojih malih nogu bio je jedan lijep obicaj da se slavi dan radnicke klase - Prvi Maj. Bila je to prilika da se rano u jutro (zvalo se to 'uranak') ode negdje u prirodu, i uz hladno pivo lagano okrece razanj sa jagnjetinom, po citav dan uz pjesmu i veselje, da bi se zavrsilo prejedanjem i mahmurlukom, a bila je to i prilika da sebe ubjedjujemo kako je lijep zivot kada je radnicka klasa na vlasti, to jest narod, to jest mi. Sada iz ovog vremena naknadne pameti, to sve moze izgledati brehtovski apsurdno, ali ja ne mogu a da ne priznam kako mi je u tim prilikama bilo lijepo. Osim jedan put kada se ispostavilo da sam ja ipak pogresno rodjen u znaku Lava. Moj Otac je, tako, pred jedan Prvi Maj napravio jednu od svojih rijetkih gresaka, odlucio je da kupi od ovcara jagnje i da ga mi 'odhranimo' taj mjesec dana pred praznik, oko kuce je bila basta sa travom, kukuruz budzasto a i mlijeko u susjedstvu pojeftino. Jeste, sve je O.K. ali kako sam ja bio u predskolskom dobu, a jagnje ni toliko, prijateljstvo izmedju nas dvoje je buknulo na prvi pogled, Bekan je (tako sam mu dao ime) imao krupne pametne oci, repic kojim je vrtio kad se igra, cisto bijelo krzno i neodoljivu potrebu da se mazi i igra. Kud ces vise. Koje smo djecije ludorije nas dvojica izvodili, to nije normalno. Po citav dan. Navece je Majci bilo potrebno truda da mi objasni kako je jagnje jako draga i fina zivotinja, da je biti prijatelj sa jagnjetom isto tako fino, ali da nocu ono ipak ne moze u krevet, nego da mu je mjesto u dvoristu. Hajde ti onda zaspi, jer ko ce docekati jutro da bi se igra nastavila. Bio je to mjesec dana mog djetinjstva koga sam se cesto znao sjetiti. A onda je dosao dan uoci Prvog Maja, Otac je pozvao komsiju Marka, koji je bio tome vjest, da zakolje Bekana, a razanj je vec bio spreman. Marko mi nije bio drag jos od prije, radio je u komunalnom preduzecu, pa je zimi hvatao djecu koja su se sanjkala na strmim gradskim ulicama koje su vodile sa Carsije u ravnicu, a sad jos i ovo. Pobjegao sam Nani, majci moje Majke, koja me je tjesila da ce mi kupiti drugo jagnje, ali utjehe nije bilo, da neko zamijeni mog Bekana nije bilo sanse. Nije bilo sanse ni da ja odem na 'uranak', bio sam u suzama nekoliko dana, a cak sam u medjuvremenu cuo odvratan komentar 'da je meso bilo jako ukusno', sto je bio vrhunac mog ocaja. Trebale su proci godine i godine da se to zaboravi pa da se navrati na jagnjetinu u Busovaci ili kod Jablanice u kanjonu Neretve. Eto kakav sam ja Lav, ni 'L' od Lava. Ali zato, oduvijek je bilo ljudi koji su zudili za lavljim sjajem i naravi. Eto, na primjer, cuveni engleski kralj Richard (ll57.- ll99.) koga su zvali Lavlje srce.(Kakav Lav, strasan Lav.) Sjecam se davnih filmova o njemu kao hrabrom, neustrasivom, pravednom i sve resto sto ide uz prijesto. Engleski kralj koji nije znao rijeci engleskog jezika (francusko porijeklo i djetinjstvo) i koji je za svoje vladavine proveo svega pola godine u svom kraljevstvu. Sto tako malo? Pa, volio je doticni gospodin lavljeg srca da ratuje i putuje, pa je, izmedju ostalog, jednom prilikom odrijesio kesu za jedan turisticki aranzman pod popularnim nazivom 'Krizarski rat', koji nudi putovanje od Engleske brodovima Sredozemnim morem, dolazak u Palestinu i Jerusalem, sa razgledanjem i rusenjem gradova u toj zemlji, inclusive krvavo masakriranje lokalnog stanovnistva. Richard je bio jako zadovoljan tom svojom turistickom avanturom, pogotovo sto tada u Svetoj zemlji nije bilo Jasera Arafata ('nema frke, nema rata, bez Jasera Arafata') da mu priredi lokalnu folklornu kamikaze igranku. U povratku engleskoj kuci, Richard je odlucio da promijeni turu, kako je vec razgledao obale Sredozemlja, odlucio je vratiti se kopnom, a sve u stilu -'upoznaj Europu da bi je vise volio'. Posto je Austrija (evo nas na mom terenu) oduvijek bila turisticki interesantna, Richard nije mogao odoliti a da ne prodje bas kroz tu ljepotu. Peh. Jadan Richard nije znao (kad ti je los turisticki marketing) da je Austrijom tada drmao jedan opak tip koji nije bio bas impresioniran sto engleskog kralja zovu Lavlje srce, pogotovo sto se taj austrijski vojvoda i sam zvao Leopold. A kad na latinskom jeziku rastavis to ime 'Leo,-onis,m' sto znaci Lav, i 'pol', sto znaci - uistinu, onda je sve jasno, zna se da ce Lav koji je to uistinu, zavrnuti usi lavu koji to u stvari i nije. Tako je Leopold fino objasnio Richardu da on nema nista protiv toga da se ovaj zove Lavlje srce, ali, posto je usao u njegov posjed, da bi izasao iz njega i produzio u Englesku, morace platiti otkup od cije se cifre finom Richardu zanebesalo. Pretpostavljam kako je tekao njihov razgovor: 'Kako cu to platiti, po Bogu brate Leopolde,kad sam se istrosio putujuci u Svetu zemlju?'- kukao je Richard. 'Kako nemas, a 'ratni plijen' iz Palestine, a imas i kraljevstvo, koliko znam Engleska nije bas zemlja u tranziciji kao neke, i nije ni siromasna' - odgovorio je dobar domacin. 'Ali Engleska je daleko, dok ja javim, dok to stigne proci ce vremena, a ja moram pod hitno kuci jer mi i rodjeni brat Jovan Bez Zemlje radi o glavi, hoce moju krunu i moj prijesto'. 'Engleska jeste daleko, ali ja imam jednu finu osobinu da budem strpljiv i cekam - rekao mu je Leopold - pa dok otkup ne stigne ti mozes lijepo razgledati austrijske prirodne ljepote, a to sa krunom i prijestoljem je tvoj problem koji mene ni malo ne uzbudjuje'- zavrsio je pricu Lav koji je to uistinu. Tako je strasni, hrabri i slavni Richard Lavlje srce proveo dvije godine u Austriji, ali ne kao Lav, jer bio je tu vec jedan - Leopold, nego kao Zec. Kad je otkup konacno stigao, Leopold je posteno pustio turistu iz Engleske koga su tek tamo cekale glavobolje, valjalo mu je namiriti onaj otkup, smiriti mangupe koji su trzali na prijesto i krunu, a jos i ratovati po Europi. Bilo je to previse za tipa koji je bio sve samo ne Lav, da bi mu muke prekratili neposlusni vazali iz Limuzena kada je poginuo u borbi sa njima. A kakvi su lavovi u stvari, moglo se vidjeti nedavno u jednoj TV dokumentarnoj emisiji. Negdje u dzungli lavica je usvojila mladunce od antilope (!?). Bas tako, usvojila ga.Vjerovatno nije mogla imati svoje mladunce, proradili majcinski instinkti i - usvojila mladunce od antilope. Kako je sama jako dobro znala zakone dzungle, to mladunce je bilo sladak zalogaj za sve barabe iz njegove blize i dalje okoline, pa se lavica sva posvetila brizi da ga pazi i sacuva, nikome nije dozvoljavala da pridje mladuncetu, pogotovo lavu, samo je antilopa, majka tog mladunceta, imala privilegiju da pridje i podoji svoje dijete. Kako, pretpostavljam, nisu govorili istim jezikom, lavici je bilo tesko da objasni malom antilopcetu da miruje dok ona nesto ulovi za hranu ili dok ode da pije vode, tako da je danima bila i bez jela i bez vode. Lav je u hladovini mrtav hladan posmatrao tu predstavu, samo bi po nekad mrdnuo repom da otjera muhe. Jadna lavica, kad vise nije mogla izdrzati, poslije nekoliko dana otisla je da pije vodu. Kad se vratila, lav je i dalje lezao bez uzbudjenja u hladovini, samo je, dok je lavica otisla do vode, - pojeo mladunce od antilope. Komentar mog zenskog djeteta bio je za mene porazavajuci:'Eto kakvi su muskarci!'. Da bar rece:'Eto kakvi su lavovi', ne bi me to diralo, jer znam da sam zabunom svrstan medju lavove, ovako sam ostao bez teksta. Tako je to u zivotu, neko ce gladovati da sacuva mladunce, a neko ce ga pojesti, neko ce se igrati sa mladuncetom, a neko ce ga pojesti, neko ce glumiti snagu i moc, a neko ce to imati. Jedino sto znam da to sto sam ja rodjen u znaku Lava, izgleda da se neko salio, uz napomenu da se Jovan Bez Zemlje, Richardov brat, ipak docepao krune i postao engleski kralj. Pa ko je sad tu lavljeg srca i naravi?>

zxz

11.03.2011 23:47

Predmet:Lavlja narav

Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
Po horoskopu, rodjen sam u znaku Lava. Kako je Lav simbol snage, moci i dominacije, moglo bi to covjeku i imponirati, ali kada sam ja u pitanju negdje se, ocito, potkrala greska. Od pocetka, sto ce reci - od malih nogu.

A u vrijeme tih mojih malih nogu bio je jedan lijep obicaj da se slavi dan radnicke klase - Prvi Maj. Bila je to prilika da se rano u jutro (zvalo se to 'uranak') ode negdje u prirodu, i uz hladno pivo lagano okrece razanj sa jagnjetinom, po citav dan uz pjesmu i veselje, da bi se zavrsilo prejedanjem i mahmurlukom, a bila je to i prilika da sebe ubjedjujemo kako je lijep zivot kada je radnicka klasa na vlasti, to jest narod, to jest mi.

Sada iz ovog vremena naknadne pameti, to sve moze izgledati brehtovski apsurdno, ali ja ne mogu a da ne priznam kako mi je u tim prilikama bilo lijepo. Osim jedan put kada se ispostavilo da sam ja ipak pogresno rodjen u znaku Lava.

Moj Otac je, tako, pred jedan Prvi Maj napravio jednu od svojih rijetkih gresaka, odlucio je da kupi od ovcara jagnje i da ga mi 'odhranimo' taj mjesec dana pred praznik, oko kuce je bila basta sa travom, kukuruz budzasto a i mlijeko u susjedstvu pojeftino.

Jeste, sve je O.K. ali kako sam ja bio u predskolskom dobu, a jagnje ni toliko, prijateljstvo izmedju nas dvoje je buknulo na prvi pogled, Bekan je (tako sam mu dao ime) imao krupne pametne oci, repic kojim je vrtio kad se igra, cisto bijelo krzno i neodoljivu potrebu da se mazi i igra. Kud ces vise. Koje smo djecije ludorije nas dvojica izvodili, to nije normalno. Po citav dan.

Navece je Majci bilo potrebno truda da mi objasni kako je jagnje jako draga i fina zivotinja, da je biti prijatelj sa jagnjetom isto tako fino, ali da nocu ono ipak ne moze u krevet, nego da mu je mjesto u dvoristu. Hajde ti onda zaspi, jer ko ce docekati jutro da bi se igra nastavila. Bio je to mjesec dana mog djetinjstva koga sam se cesto znao sjetiti.

A onda je dosao dan uoci Prvog Maja, Otac je pozvao komsiju Marka, koji je bio tome vjest, da zakolje Bekana, a razanj je vec bio spreman. Marko mi nije bio drag jos od prije, radio je u komunalnom preduzecu, pa je zimi hvatao djecu koja su se sanjkala na strmim gradskim ulicama koje su vodile sa Carsije u ravnicu, a sad jos i ovo. Pobjegao sam Nani, majci moje Majke, koja me je tjesila da ce mi kupiti drugo jagnje, ali utjehe nije bilo, da neko zamijeni mog Bekana nije bilo sanse. Nije bilo sanse ni da ja odem na 'uranak', bio sam u suzama nekoliko dana, a cak sam u medjuvremenu cuo odvratan komentar 'da je meso bilo jako ukusno', sto je bio vrhunac mog ocaja.

Trebale su proci godine i godine da se to zaboravi pa da se navrati na jagnjetinu u Busovaci ili kod Jablanice u kanjonu Neretve. Eto kakav sam ja Lav, ni 'L' od Lava.

Ali zato, oduvijek je bilo ljudi koji su zudili za lavljim sjajem i naravi. Eto, na primjer, cuveni engleski kralj Richard (ll57.- ll99.) koga su zvali Lavlje srce.(Kakav Lav, strasan Lav.) Sjecam se davnih filmova o njemu kao hrabrom, neustrasivom, pravednom i sve resto sto ide uz prijesto. Engleski kralj koji nije znao rijeci engleskog jezika (francusko porijeklo i djetinjstvo) i koji je za svoje vladavine proveo svega pola godine u svom kraljevstvu. Sto tako malo? Pa, volio je doticni gospodin lavljeg srca da ratuje i putuje, pa je, izmedju ostalog, jednom prilikom odrijesio kesu za jedan turisticki aranzman pod popularnim nazivom 'Krizarski rat', koji nudi putovanje od Engleske brodovima Sredozemnim morem, dolazak u Palestinu i Jerusalem, sa razgledanjem i rusenjem gradova u toj zemlji, inclusive krvavo masakriranje lokalnog stanovnistva. Richard je bio jako zadovoljan tom svojom turistickom avanturom, pogotovo sto tada u Svetoj zemlji nije bilo Jasera Arafata ('nema frke, nema rata, bez Jasera Arafata') da mu priredi lokalnu folklornu kamikaze igranku.

U povratku engleskoj kuci, Richard je odlucio da promijeni turu, kako je vec razgledao obale Sredozemlja, odlucio je vratiti se kopnom, a sve u stilu -'upoznaj Europu da bi je vise volio'. Posto je Austrija (evo nas na mom terenu) oduvijek bila turisticki interesantna, Richard nije mogao odoliti a da ne prodje bas kroz tu ljepotu.

Peh. Jadan Richard nije znao (kad ti je los turisticki marketing) da je Austrijom tada drmao jedan opak tip koji nije bio bas impresioniran sto engleskog kralja zovu Lavlje srce, pogotovo sto se taj austrijski vojvoda i sam zvao Leopold. A kad na latinskom jeziku rastavis to ime 'Leo,-onis,m' sto znaci Lav, i 'pol', sto znaci - uistinu, onda je sve jasno, zna se da ce Lav koji je to uistinu, zavrnuti usi lavu koji to u stvari i nije.

Tako je Leopold fino objasnio Richardu da on nema nista protiv toga da se ovaj zove Lavlje srce, ali, posto je usao u njegov posjed, da bi izasao iz njega i produzio u Englesku, morace platiti otkup od cije se cifre finom Richardu zanebesalo.

Pretpostavljam kako je tekao njihov razgovor:
'Kako cu to platiti, po Bogu brate Leopolde,kad sam se istrosio putujuci u Svetu zemlju?'- kukao je Richard.
'Kako nemas, a 'ratni plijen' iz Palestine, a imas i kraljevstvo, koliko znam Engleska nije bas zemlja u tranziciji kao neke, i nije ni siromasna' - odgovorio je dobar domacin.
'Ali Engleska je daleko, dok ja javim, dok to stigne proci ce vremena, a ja moram pod hitno kuci jer mi i rodjeni brat Jovan Bez Zemlje radi o glavi, hoce moju krunu i moj prijesto'.
'Engleska jeste daleko, ali ja imam jednu finu osobinu da budem strpljiv i cekam - rekao mu je Leopold - pa dok otkup ne stigne ti mozes lijepo razgledati austrijske prirodne ljepote, a to sa krunom i prijestoljem je tvoj problem koji mene ni malo ne uzbudjuje'- zavrsio je pricu Lav koji je to uistinu.

Tako je strasni, hrabri i slavni Richard Lavlje srce proveo dvije godine u Austriji, ali ne kao Lav, jer bio je tu vec jedan - Leopold, nego kao Zec. Kad je otkup konacno stigao, Leopold je posteno pustio turistu iz Engleske koga su tek tamo cekale glavobolje, valjalo mu je namiriti onaj otkup, smiriti mangupe koji su trzali na prijesto i krunu, a jos i ratovati po Europi. Bilo je to previse za tipa koji je bio sve samo ne Lav, da bi mu muke prekratili neposlusni vazali iz Limuzena kada je poginuo u borbi sa njima.

A kakvi su lavovi u stvari, moglo se vidjeti nedavno u jednoj TV dokumentarnoj emisiji. Negdje u dzungli lavica je usvojila mladunce od antilope (!?). Bas tako, usvojila ga.Vjerovatno nije mogla imati svoje mladunce, proradili majcinski instinkti i - usvojila mladunce od antilope. Kako je sama jako dobro znala zakone dzungle, to mladunce je bilo sladak zalogaj za sve barabe iz njegove blize i dalje okoline, pa se lavica sva posvetila brizi da ga pazi i sacuva, nikome nije dozvoljavala da pridje mladuncetu, pogotovo lavu, samo je antilopa, majka tog mladunceta, imala privilegiju da pridje i podoji svoje dijete. Kako, pretpostavljam, nisu govorili istim jezikom, lavici je bilo tesko da objasni malom antilopcetu da miruje dok ona nesto ulovi za hranu ili dok ode da pije vode, tako da je danima bila i bez jela i bez vode. Lav je u hladovini mrtav hladan posmatrao tu predstavu, samo bi po nekad mrdnuo repom da otjera muhe. Jadna lavica, kad vise nije mogla izdrzati, poslije nekoliko dana otisla je da pije vodu. Kad se vratila, lav je i dalje lezao bez uzbudjenja u hladovini, samo je, dok je lavica otisla do vode, - pojeo mladunce od antilope.

Komentar mog zenskog djeteta bio je za mene porazavajuci:'Eto kakvi su muskarci!'. Da bar rece:'Eto kakvi su lavovi', ne bi me to diralo, jer znam da sam zabunom svrstan medju lavove, ovako sam ostao bez teksta.

Tako je to u zivotu, neko ce gladovati da sacuva mladunce, a neko ce ga pojesti, neko ce se igrati sa mladuncetom, a neko ce ga pojesti, neko ce glumiti snagu i moc, a neko ce to imati. Jedino sto znam da to sto sam ja rodjen u znaku Lava, izgleda da se neko salio, uz napomenu da se Jovan Bez Zemlje, Richardov brat, ipak docepao krune i postao engleski kralj. Pa ko je sad tu lavljeg srca i naravi?>

zxz	12.03.2011 00:20
Predmet:Al Kaida Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč Kada sam pisao onaj tekst o ponovnom postavljanju bista naših umjetnika u sarajevskom parku, rekao sam da bih ja, kad bi se mene pitalo, pred sarajevskom likovnom Akademijom postavio i bistu Brace Dimitrijevića. Poslije su me neki pitali:»Ko ti je taj?» E, pa taj sin našeg poznatog slikara Voje Dimitrijevića, koji se zove Slobodan, u svijetu poznat kao Braco Dimitrijević, ganja konceptualnu umjetnost, i to je ganja tako dobro da je domaći u najpoznatijim svjetskim galerijama. Helem, Braco, za koga većina naših zemljaka koji ovdje žive nije ni čula, nedavno postade član Akademije nauka BiH. Braco Akademik. A ako cijeli svijet cijeni tvoju umjetnost, a uz to si još i akademik, eto lijepe šanse da ti poslije smrti postave bistu u nekom parku. Što da ne? «Kako si znao?» - pita me jedan vrli pitac. I onda mi reče da su nedavno o meni pričali u jednom društvu naših zemljaka sjećajući se mojih izjava neposredno nakon Daytonskog sporazuma, kada sam ja rekao da će, i pored tog sporazuma, BiH imati jednu vojsku, jednu policiju, jednu zastavu i u Sarajevu i u Banjoj Luci, jedne automobilske tablice, da ćemo malo pričekati, ali doći će vrijeme kad će i nacionalne stranke imati sasvim druge programe, ako se već ne budu drugačije i zvale. «Mora da neko stoji iza njega, ili je nečiji špijun»- bio je komentar jednog od njih, reče mi moj poznanik. Da ne bi bilo nedoumica, evo javno izjavljujem:»Nisam ničiji špijun, ali iza mene stoji Al Kaida». Sa Al Kaidom sam u stalnom kontaktu, Al Kaida poslušno, na moju komandu realizira ono što ja zamislim u svojoj glavi, i onda se za to zna i u Americi, i u Australiji, i u Kanadi, da o Europi i ne govorim, o čemu imam relevantne povratne informacije (opet preko Al Kaide). Ha, je li šok? Ma kakav šok, nije to ona Al Kaida što razvaljuje poslovne tornjeve i što je vodi Osama Bin Laden, iza mene stoji druga Al Kaida. Riječ «al Qaeda» u bukvalnom prijevodu znači «baza podataka», a ta baza podataka je kompjuterska «kartoteka»,pa i «biblioteka» koja se nalazi u internetu. I ako ne čitaš samo ono što pišu «tvoji» ili samo ono što pišu «drugi» (uvijek sa neprimjetnom željom da ti «isperu mozak» i jedni i drugi), nego malo napregneš moždane vijuge pa uporediš što veći broj informacija, ne trebaš biti previše pametan da ponešto i predvidiš, pa možda i ono što u jednom momentu izgleda nevjerovatno. Sad, što se tiče frke oko prave Al Kaide i Osama Bin Ladena, servira nam se već poodavno priča sa obaveznom podjelom na dobre i loše momke, u kojoj je Bin Laden negativac, a oni što ga razvaljuju krstarećim raketama su demokrate, humanisti i dobri momci. Pravi crno-bijeli film. Ali kad čovjek zaroni u onu drugu varijantu «al Qaeda»-e, ili «bazu podataka», to jest, internet, knjige i pouzdane novine, kad uganja više informacija, onda vidi da to nije baš crno-bijeli film, i da uloga dobrih momaka nije zapala baš nikog. Kao što priliči svakom ambicioznijem filmu, tako i ovaj, pored glavnog glumca Osame čija je ljepuškasta faca baš zahvalna za naslovne strane, ima «neočekivane» dramske zaplete i obrte pune akcionog naboja, ali tu su, boga mi, i režiseri. Ne jedan, malo ih je više, ali njihova imena ne možeš pročitati na odjavnoj špici filma, nema šanse. U prvom planu je, naravno, glavni junak, Osama Bin Laden. Kako i ne bi bio pored onako uzbudljivog privatnog života. Rođen 1957. godine, Osama, kao jedno od 54 djece šeika Mohameda Bin Ladena (dobro ste pročitali brojku 54, nije štamparska greška, nije «lapsus calami», evo i slovima: - djece komada, pedeset i četiri), kao da je bio predodređen za glavnu rolu. Iako je imao čitavo brdo braće i sestara (valja nahraniti pedeset i četvera dječija usta), naš junak nije ni u čemu oskudijevao, naime, njegov babo šeik Mohamed nije postizao šampionske rezultate samo u pravljenju djece ( a valja i taj napor izdržati), taj tip je bio i jako uspješan poslovni čovjek. Još davne 1931. godine osnovao je najznačajniju holding kompaniju u Saudijskoj Arabiji «Saudi Ben Laden Group» (SBG). Firma polovinu prihoda ostvaruje od građevinarstva i javnih radova, a drugu od inžinjeringa, nekretnina, distribucije, telekomunikacija i izdavaštva. Babo je bio pravi, vrijedan i sposoban, tako da se firma širila, pa osniva švajcarsko preduzeće za investicije – SICO (Saudi Investment Company), koje je, opet, otvorilo dosta filijala Nacionalne saudijske trgovačke banke. Interesi se šire, kud bi drugo nego u Ameriku, a tamo će poslove voditi čuveni Adnan Khashoggi (bivši zet Mohameda al-Fajeda). SBG je značajan «čimbenik» u «General Electricu»,»Nortel Networksu» i «Cadbury Schweppesu». Firma SBG je bila neodvojivo vezana za arabljanske vehabije, tako da je dugo bila zvanična i jedina ugovorna strana za gradnju bilo čega u svetim mjestima Meki i Medini. Ma, sve pošteno. Prema tome, nema zime da bi neka od 54 usta ostala gladna kad je neko uspješan u poslu. A šta znači biti uspješan poslovni čovjek u svijetu kao što je ovaj u kome živimo, pogotovo ako si musliman? To znači da u obaveznom čitanju Korana, kad dođeš do mjesta gdje se govori o moralu, preskočiš poneku stranicu.

zxz

12.03.2011 00:20

Predmet:Al Kaida

Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
Kada sam pisao onaj tekst o ponovnom postavljanju bista naših umjetnika u sarajevskom parku, rekao sam da bih ja, kad bi se mene pitalo, pred sarajevskom likovnom Akademijom postavio i bistu Brace Dimitrijevića. Poslije su me neki pitali:»Ko ti je taj?» E, pa taj sin našeg poznatog slikara Voje Dimitrijevića, koji se zove Slobodan, u svijetu poznat kao Braco Dimitrijević, ganja konceptualnu umjetnost, i to je ganja tako dobro da je domaći u najpoznatijim svjetskim galerijama. Helem, Braco, za koga većina naših zemljaka koji ovdje žive nije ni čula, nedavno postade član Akademije nauka BiH. Braco Akademik. A ako cijeli svijet cijeni tvoju umjetnost, a uz to si još i akademik, eto lijepe šanse da ti poslije smrti postave bistu u nekom parku. Što da ne?
«Kako si znao?» - pita me jedan vrli pitac. I onda mi reče da su nedavno o meni pričali u jednom društvu naših zemljaka sjećajući se mojih izjava neposredno nakon Daytonskog sporazuma, kada sam ja rekao da će, i pored tog sporazuma, BiH imati jednu vojsku, jednu policiju, jednu zastavu i u Sarajevu i u Banjoj Luci, jedne automobilske tablice, da ćemo malo pričekati, ali doći će vrijeme kad će i nacionalne stranke imati sasvim druge programe, ako se već ne budu drugačije i zvale.
«Mora da neko stoji iza njega, ili je nečiji špijun»- bio je komentar jednog od njih, reče mi moj poznanik.

Da ne bi bilo nedoumica, evo javno izjavljujem:»Nisam ničiji špijun, ali iza mene stoji Al Kaida». Sa Al Kaidom sam u stalnom kontaktu, Al Kaida poslušno, na moju komandu realizira ono što ja zamislim u svojoj glavi, i onda se za to zna i u Americi, i u Australiji, i u Kanadi, da o Europi i ne govorim, o čemu imam relevantne povratne informacije (opet preko Al Kaide).
Ha, je li šok? Ma kakav šok, nije to ona Al Kaida što razvaljuje poslovne tornjeve i što je vodi Osama Bin Laden, iza mene stoji druga Al Kaida. Riječ «al Qaeda» u bukvalnom prijevodu znači «baza podataka», a ta baza podataka je kompjuterska «kartoteka»,pa i «biblioteka» koja se nalazi u internetu. I ako ne čitaš samo ono što pišu «tvoji» ili samo ono što pišu «drugi» (uvijek sa neprimjetnom željom da ti «isperu mozak» i jedni i drugi), nego malo napregneš moždane vijuge pa uporediš što veći broj informacija, ne trebaš biti previše pametan da ponešto i predvidiš, pa možda i ono što u jednom momentu izgleda nevjerovatno.

Sad, što se tiče frke oko prave Al Kaide i Osama Bin Ladena, servira nam se već poodavno priča sa obaveznom podjelom na dobre i loše momke, u kojoj je Bin Laden negativac, a oni što ga razvaljuju krstarećim raketama su demokrate, humanisti i dobri momci. Pravi crno-bijeli film.
Ali kad čovjek zaroni u onu drugu varijantu «al Qaeda»-e, ili «bazu podataka», to jest, internet, knjige i pouzdane novine, kad uganja više informacija, onda vidi da to nije baš crno-bijeli film, i da uloga dobrih momaka nije zapala baš nikog.
Kao što priliči svakom ambicioznijem filmu, tako i ovaj, pored glavnog glumca Osame čija je ljepuškasta faca baš zahvalna za naslovne strane, ima «neočekivane» dramske zaplete i obrte pune akcionog naboja, ali tu su, boga mi, i režiseri. Ne jedan, malo ih je više, ali njihova imena ne možeš pročitati na odjavnoj špici filma, nema šanse.

U prvom planu je, naravno, glavni junak, Osama Bin Laden. Kako i ne bi bio pored onako uzbudljivog privatnog života.
Rođen 1957. godine, Osama, kao jedno od 54 djece šeika Mohameda Bin Ladena (dobro ste pročitali brojku 54, nije štamparska greška, nije «lapsus calami», evo i slovima: - djece komada, pedeset i četiri), kao da je bio predodređen za glavnu rolu. Iako je imao čitavo brdo braće i sestara (valja nahraniti pedeset i četvera dječija usta), naš junak nije ni u čemu oskudijevao, naime, njegov babo šeik Mohamed nije postizao šampionske rezultate samo u pravljenju djece ( a valja i taj napor izdržati), taj tip je bio i jako uspješan poslovni čovjek. Još davne 1931. godine osnovao je najznačajniju holding kompaniju u Saudijskoj Arabiji «Saudi Ben Laden Group» (SBG). Firma polovinu prihoda ostvaruje od građevinarstva i javnih radova, a drugu od inžinjeringa, nekretnina, distribucije, telekomunikacija i izdavaštva. Babo je bio pravi, vrijedan i sposoban, tako da se firma širila, pa osniva švajcarsko preduzeće za investicije – SICO (Saudi Investment Company), koje je, opet, otvorilo dosta filijala Nacionalne saudijske trgovačke banke.
Interesi se šire, kud bi drugo nego u Ameriku, a tamo će poslove voditi čuveni Adnan Khashoggi (bivši zet Mohameda al-Fajeda). SBG je značajan «čimbenik» u «General Electricu»,»Nortel Networksu» i «Cadbury Schweppesu».
Firma SBG je bila neodvojivo vezana za arabljanske vehabije, tako da je dugo bila zvanična i jedina ugovorna strana za gradnju bilo čega u svetim mjestima Meki i Medini. Ma, sve pošteno.
Prema tome, nema zime da bi neka od 54 usta ostala gladna kad je neko uspješan u poslu. A šta znači biti uspješan poslovni čovjek u svijetu kao što je ovaj u kome živimo, pogotovo ako si musliman? To znači da u obaveznom čitanju Korana, kad dođeš do mjesta gdje se govori o moralu, preskočiš poneku stranicu.

zxz	12.03.2011 00:20
Predmet:Re: kolumne-Ibrahim Mulaomerović Kad na Bliskom istoku pitaš nekoga ko je najveći din-dušmanin Islama, svi će ti od prve odgovoriti da je to Amerika.Ali u ovo vrijeme čovjek se ne može zakleti ni u šta, ni ko je kome dušmanin, ni ko je kome prijatelj, znam samo da je SBG preuzeo većinu radova na izgradnji američkih baza u Saudijskoj Arabiji, a Amerikanci su mu, kao provjerenom, povjerili i radove na obnavljanju Kuvajta poslije rata u Zalivu. Šeik Mohamed Bin Laden je umro 1968. godine, naslijedio ga je njegov najstariji sin Salem koji je isto tako uspješno vodio poslove sve do 1988. godine kada je poginuo u avionu. Da li je bio stvarni kvar na avionu, ili nešto drugo, niko nije siguran, u zvanični policijski izvještaj baš i ne vjerujem, jer sve se desilo u Texasu. Nakon Salema, imperiju preuzima drugi šeikov sin po starini, Bakr Bin Laden. Što se tiče ljepuškastog Osame, taj bi trebao da živi bar 500 godina kako bi došao na red da vlada imperijom, toliko ima starije braće, a red se zna. Zato je on, kao pametan momak, završio studij menadžmenta i ekonomije. Kako mu je babo umro kada je Osama imao samo 11 godina, brigu o njemu je najviše vodio Princ Turki al-Fejsal al-Saud. Čovjek sa tim zvučnim imenom (od kojih je svaka riječ u imenu teška nekoliko milijardi dolara) uz sve hobije koje je upražnjavao, bio je i direktor tajnih saudijskih službi od 1977. do augusta 2001. godine, baš u vremenu kad je bila ona frka u Avganistanu sa Rusima. Amerikanci su se tada bojali Rusa, jer, u to doba, ako si Amer pa nešto naljutiš Ruse, nemoj se previše začuditi ako ti neko jutro u dvorište uleti atomska bojeva glava Made in «CCCP», zato je CIA organizirala tajne operacije u Avganistanu, prvo da istjera Ruse odatle, a drugo da se sama uvali. Uz sami bok CIA-e stajala je cijelo vrijeme i služba koju je vodio Osamin tutor. Možda je preteška riječ «tutor», odnos izmedju Princa i Osame je bio mnogo ljepši, tako da je Princ, kao šef tajne službe, u decembru 1979. ponudio mlađanom Osami da finansijski upravlja svim tajnim operacijama koje je CIA organizirala u to vrijeme u Avganistanu. A Ameri nisu žalili pare samo da napakoste Rusima, CIA je galantno investirala u tu zabavu preko dvije milijarde dolara, a sve je to išlo kroz ruke mladića koji se zvao Osama Bin Laden. Tako je buknula ljubav na prvi pogled izmedju jednog od sinova šeika Mohameda Bin Ladena i Amerike. Ekipi koja drma Amerikom može se mnogo toga zamjeriti, ali im se mora priznati da su moćni i da su lukavi. Kako se ne bi zamjerili Rusima sa svojom željom za osvajanjem teritorija koje je u ruskom komšiluku, skontali su da je najbolje da to sve skupa izgleda kao vjerski rat. Pravoslavci protiv Islama.Zato su galantno dali milijarde dolara na naoružanje, kampove i obuku mudžahedina koji su se nalijepili na žvaku o vjerskom ratu, pa su pohrlili sa više strana svijeta da ginu umjesto Amerikanaca. Taj rat bi vjerovatno potrajao i duže jer je Rusija imala oružja i više nego što joj treba, ali je nastalo ono poznato unutrašnje urušavanje sistema u Rusiji, tako je ispalo da je Osama Bin Laden pobijedio Rusiju, čime je ušao na vrata legende. Što je Amerima trebala baš ta teritorija puna brda i gudura? U tom širem regionu su ogromne rezerve nafte i gasa, pa je bio plan da se izvori energije iz oblasti Kaspijskog mora transportuju pod američko okrilje ne pitajući Rusiju i Iran. Jedan cjevovod bi spojio Kaspijsko more i Mediteran preko Azerbejdžana, Georgije i Turske (projekt «BTC» - Bakon, Tbilisi, Cejhan). Jedan je i izgradjen, a spajao je Kaspisko sa Crnim morem (Tergiz-Novorosijski), ali je jednim dijelom prelazio preko ruske teritorije, a ovi su, bezbeli, uzimali svoj harač na to, što je poskupo. Zato je najbezbolnija bila treća varijanta koja bi Kaspijsko more spojila sa Indijskim oceanom. Ali tada nastaje problem. Mudžahedini, koji su «otjerali» Ruse, sada su se tako osilili i ubezobrazili, a kako nisu nisu imali baš ni malo iskustva sa spoljnom politikom i igrama koje se tu igraju, nisu htjeli ni da čuju da taj cjevovod prolazi kroz njihovu avliju. Šta sad, kako izaći na kraj sa budalama? Istina, Osama je već bio legenda medju njima, ali je bio dovoljno pametan da zna kako im ne može reći :»Hej momci, povucite ručnu, postoje neki talovi kojih se moramo pridržavati». A nije fino ni odavati tajne dogovore. Onda režiseri pod hitno mijenjaju scenarij. Da bi se ovi vjerski fanatici makli iz igre i zasuli bombama da se opamete, treba pronaći opravdanje za takve postupke. U ratu ti inače treba protivnik. Ili pravi,ili da ga izmisliš, i njega i povod za rat. Pošto su Rusi kao ratna i ekonomska velesila «odumrli», za osvajanje novih teritorija treba u scenarij ubaciti dostojnog protivnika. Kako države interesantne za naredna zauzimanja, umjesto atomskih bojevih glava imaju, uglavnom, popaljene lokalne demonstrante koji mašu zastavama i lupaju se u prsa uzvikujući patriotske parole, režiseri su problem riješili pitanjem:»Oni tipovi što galame i bacaju se kamenjem, za šta su sposobni? Za normalan rat? Nemaju pravo oružje, a i ono što imaju nedovoljno je i za malo brojniju ekipu marinaca». Odgovor se sam nametnuo:»Oni su u stanju da prave samo pojedinačne diverzije, a šta je to – to je terorizam. A terorizmu se mora oduprijeti. Svim snagama. Uključujući i Britance.» Tako je bauk terorizma počeo da kruži svijetom, pojavio se jedan strašan protivnik protiv koga se treba boriti svim sredstvima.(To je toliko strašno da američki Kongres, umjesto 20 milijardi dolara koliko je ne tako davno tražio njihov Predsjednik, galantno dodjeljuje čitavih 40 milijardi dolara). Samo, što ni terorizam nije prašina, nije magla, nije hava. Trebaju, ipak, neke konkretne organizacije, konkretna imena. Pa da, kako se nismo odmah sjetili, tu je Osama Bin Laden koji je dokazano spretan i neće nikoga razočarati. Onda je počelo da roka. Juna 1996. godine, 19 američkih vojnika je poginulo u vojnoj bazi Khobar (Saudijska Arabija). Američka tužba pada na Avganistance medju kojima je, naravno, i Osama Bin Laden. Da bi se stvar uozbiljila Osama Bin Laden objavljuje Džihad, sveti rat, protiv Amerike i Izraela. Ponavlja se provjerena varijanta koju je Osama koristio skupa sa CIA u Avganistanu da treba osloboditi sve islamske zemlje. 7. augusta 1998. u zrak lete američke ambasade u Dar-Es-Salamu (Tanzanija) i u Najrobiju (Kenija). Iako je u obadva slučaja stradalo svega nekoliko Amerikanaca, to je proglašeno za napad na Ameriku. 12. oktobra 2002. čamac-bomba je oštetio američki razarač USS Cole u luci Aden (Jemen). Kud ćeš više povoda i razloga da se napadne Avganistan. Kakav je rezultat, zna se. Nešto talibana se još uvijek mota po pećinama u brdima, ali cjevovod rahat može da prodje. A šta je sa glavnim junakom ovog filma? Uhvaćen, ubijen, kao državni neprijatelj broj jedan? Naravno da nije. Istina, ima nekih manjih problema, jer on, koji je odrastao u svili i kadifi, malo je teže podnosio manjak komfora po avganistanskim brdima, pa je obolio. Trebala mu je liječnička pomoć, što u ovoj igri, naravno, nije ni teško. Poslije svih onih antiameričkih terorističkih napada koji se njemu pripisuju, i poslije njegove objave džihada, svetog rata protiv Amerike, koji podrazumijeva bitku do istrebljenja, Osama Bin Laden se liječio od 4. do 14. jula 2001. godine, znate li gdje? Ako neko kaže:»U američkoj bolnici u Dubaiu, Ujedinjeni Arapski Emirati», ja ću reći:»Odgovor je tačan». Tu ga je, kao što je i red, obilazila mnogobrojna familija iz Saudijske Arabije, pa i političari, a kako je pisao pariški «Le Figaro» od 31.10.2001., vidjen je i lokalni šef CIA-e kako se penje liftom na putu u sobu na razgovor sa američkim «državnim neprijateljem broj 1». A znate li gdje je bio Osama Bin Laden noć uoči 11. septembra, dana kada su dva poslovna tornja u New Yorku zaboravila da stoje?Bio je u Pakistanu, u vojnoj bolnici u Ravalpindi zbog dijalize. A Pakistan, pakistansku vojsku, pa time i bolnice, Ameri drže u svom malom džepu, treba pustiti čovjeka da se liječi, u svakoj igri je poželjno da bude bar malo onoga što se zove fair-play. I za one tornjeve u New Yorku zvanični američki izvještaji terete Al-Kaidu i Osama Bin Ladena, pa što onda napadoše Irak u borbi protiv terorizma, kad je poznato da se Sadam Husein i Bin Laden nikada nisu podnosili? Da nije opet gasovod ili cjevovod za naftu u pitanju? Neće biti, tamo cijev direktno iz izvora gurneš u tanker i – vozi. Jeste, ali tu cjevuru treba da gura tvoj čovjek koji sluša režisere, a ne onaj neposlušni čija je nafta. Irak, istina, nije vršio terorističke napade, ali se spremao na to,kako kažu američki izvještaji, praveći biološko oružje. Koje nije nadjeno. A možda ja ipak griješim, možda Ameri nisu razvaljivali Avganistan, a i Irak, zbog nafte i gasa, što će reći interesa, nego iz najhumanije želje da ti narodi upoznaju blagodeti demokracije. A ako je već tako, nije pošteno da samo ta dva naroda imaju šansu da sanjaju američki san, tu su i Sirija, i Jordan, i Liban, i Egipat, a šta fali i Iranu i Sjevernoj Koreji. Samo, ne može sve od jedan put, ima neki red, čemu služi onaj scenario.

zxz

12.03.2011 00:20

Predmet:Re: kolumne-Ibrahim Mulaomerović

Kad na Bliskom istoku pitaš nekoga ko je najveći din-dušmanin Islama, svi će ti od prve odgovoriti da je to Amerika.Ali u ovo vrijeme čovjek se ne može zakleti ni u šta, ni ko je kome dušmanin, ni ko je kome prijatelj, znam samo da je SBG preuzeo većinu radova na izgradnji američkih baza u Saudijskoj Arabiji, a Amerikanci su mu, kao provjerenom, povjerili i radove na obnavljanju Kuvajta poslije rata u Zalivu.

Šeik Mohamed Bin Laden je umro 1968. godine, naslijedio ga je njegov najstariji sin Salem koji je isto tako uspješno vodio poslove sve do 1988. godine kada je poginuo u avionu. Da li je bio stvarni kvar na avionu, ili nešto drugo, niko nije siguran, u zvanični policijski izvještaj baš i ne vjerujem, jer sve se desilo u Texasu.
Nakon Salema, imperiju preuzima drugi šeikov sin po starini, Bakr Bin Laden.
Što se tiče ljepuškastog Osame, taj bi trebao da živi bar 500 godina kako bi došao na red da vlada imperijom, toliko ima starije braće, a red se zna. Zato je on, kao pametan momak, završio studij menadžmenta i ekonomije. Kako mu je babo umro kada je Osama imao samo 11 godina, brigu o njemu je najviše vodio Princ Turki al-Fejsal al-Saud. Čovjek sa tim zvučnim imenom (od kojih je svaka riječ u imenu teška nekoliko milijardi dolara) uz sve hobije koje je upražnjavao, bio je i direktor tajnih saudijskih službi od 1977. do augusta 2001. godine, baš u vremenu kad je bila ona frka u Avganistanu sa Rusima. Amerikanci su se tada bojali Rusa, jer, u to doba, ako si Amer pa nešto naljutiš Ruse, nemoj se previše začuditi ako ti neko jutro u dvorište uleti atomska bojeva glava Made in «CCCP», zato je CIA organizirala tajne operacije u Avganistanu, prvo da istjera Ruse odatle, a drugo da se sama uvali.
Uz sami bok CIA-e stajala je cijelo vrijeme i služba koju je vodio Osamin tutor. Možda je preteška riječ «tutor», odnos izmedju Princa i Osame je bio mnogo ljepši, tako da je Princ, kao šef tajne službe, u decembru 1979. ponudio mlađanom Osami da finansijski upravlja svim tajnim operacijama koje je CIA organizirala u to vrijeme u Avganistanu. A Ameri nisu žalili pare samo da napakoste Rusima, CIA je galantno investirala u tu zabavu preko dvije milijarde dolara, a sve je to išlo kroz ruke mladića koji se zvao Osama Bin Laden. Tako je buknula ljubav na prvi pogled izmedju jednog od sinova šeika Mohameda Bin Ladena i Amerike.

Ekipi koja drma Amerikom može se mnogo toga zamjeriti, ali im se mora priznati da su moćni i da su lukavi. Kako se ne bi zamjerili Rusima sa svojom željom za osvajanjem teritorija koje je u ruskom komšiluku, skontali su da je najbolje da to sve skupa izgleda kao vjerski rat. Pravoslavci protiv Islama.Zato su galantno dali milijarde dolara na naoružanje, kampove i obuku mudžahedina koji su se nalijepili na žvaku o vjerskom ratu, pa su pohrlili sa više strana svijeta da ginu umjesto Amerikanaca. Taj rat bi vjerovatno potrajao i duže jer je Rusija imala oružja i više nego što joj treba, ali je nastalo ono poznato unutrašnje urušavanje sistema u Rusiji, tako je ispalo da je Osama Bin Laden pobijedio Rusiju, čime je ušao na vrata legende.

Što je Amerima trebala baš ta teritorija puna brda i gudura? U tom širem regionu su ogromne rezerve nafte i gasa, pa je bio plan da se izvori energije iz oblasti Kaspijskog mora transportuju pod američko okrilje ne pitajući Rusiju i Iran. Jedan cjevovod bi spojio Kaspijsko more i Mediteran preko Azerbejdžana, Georgije i Turske (projekt «BTC» - Bakon, Tbilisi, Cejhan). Jedan je i izgradjen, a spajao je Kaspisko sa Crnim morem (Tergiz-Novorosijski), ali je jednim dijelom prelazio preko ruske teritorije, a ovi su, bezbeli, uzimali svoj harač na to, što je poskupo.
Zato je najbezbolnija bila treća varijanta koja bi Kaspijsko more spojila sa Indijskim oceanom.

Ali tada nastaje problem. Mudžahedini, koji su «otjerali» Ruse, sada su se tako osilili i ubezobrazili, a kako nisu nisu imali baš ni malo iskustva sa spoljnom politikom i igrama koje se tu igraju, nisu htjeli ni da čuju da taj cjevovod prolazi kroz njihovu avliju.
Šta sad, kako izaći na kraj sa budalama? Istina, Osama je već bio legenda medju njima, ali je bio dovoljno pametan da zna kako im ne može reći :»Hej momci, povucite ručnu, postoje neki talovi kojih se moramo pridržavati». A nije fino ni odavati tajne dogovore.
Onda režiseri pod hitno mijenjaju scenarij. Da bi se ovi vjerski fanatici makli iz igre i zasuli bombama da se opamete, treba pronaći opravdanje za takve postupke. U ratu ti inače treba protivnik. Ili pravi,ili da ga izmisliš, i njega i povod za rat. Pošto su Rusi kao ratna i ekonomska velesila «odumrli», za osvajanje novih teritorija treba u scenarij ubaciti dostojnog protivnika. Kako države interesantne za naredna zauzimanja, umjesto atomskih bojevih glava imaju, uglavnom, popaljene lokalne demonstrante koji mašu zastavama i lupaju se u prsa uzvikujući patriotske parole, režiseri su problem riješili pitanjem:»Oni tipovi što galame i bacaju se kamenjem, za šta su sposobni? Za normalan rat? Nemaju pravo oružje, a i ono što imaju nedovoljno je i za malo brojniju ekipu marinaca». Odgovor se sam nametnuo:»Oni su u stanju da prave samo pojedinačne diverzije, a šta je to – to je terorizam. A terorizmu se mora oduprijeti. Svim snagama. Uključujući i Britance.»

Tako je bauk terorizma počeo da kruži svijetom, pojavio se jedan strašan protivnik protiv koga se treba boriti svim sredstvima.(To je toliko strašno da američki Kongres, umjesto 20 milijardi dolara koliko je ne tako davno tražio njihov Predsjednik, galantno dodjeljuje čitavih 40 milijardi dolara).
Samo, što ni terorizam nije prašina, nije magla, nije hava. Trebaju, ipak, neke konkretne organizacije, konkretna imena.
Pa da, kako se nismo odmah sjetili, tu je Osama Bin Laden koji je dokazano spretan i neće nikoga razočarati.
Onda je počelo da roka.
Juna 1996. godine, 19 američkih vojnika je poginulo u vojnoj bazi Khobar (Saudijska Arabija). Američka tužba pada na Avganistance medju kojima je, naravno, i Osama Bin Laden.
Da bi se stvar uozbiljila Osama Bin Laden objavljuje Džihad, sveti rat, protiv Amerike i Izraela. Ponavlja se provjerena varijanta koju je Osama koristio skupa sa CIA u Avganistanu da treba osloboditi sve islamske zemlje.
7. augusta 1998. u zrak lete američke ambasade u Dar-Es-Salamu (Tanzanija) i u Najrobiju (Kenija). Iako je u obadva slučaja stradalo svega nekoliko Amerikanaca, to je proglašeno za napad na Ameriku.
12. oktobra 2002. čamac-bomba je oštetio američki razarač USS Cole u luci Aden (Jemen).
Kud ćeš više povoda i razloga da se napadne Avganistan. Kakav je rezultat, zna se. Nešto talibana se još uvijek mota po pećinama u brdima, ali cjevovod rahat može da prodje.

A šta je sa glavnim junakom ovog filma? Uhvaćen, ubijen, kao državni neprijatelj broj jedan? Naravno da nije. Istina, ima nekih manjih problema, jer on, koji je odrastao u svili i kadifi, malo je teže podnosio manjak komfora po avganistanskim brdima, pa je obolio. Trebala mu je liječnička pomoć, što u ovoj igri, naravno, nije ni teško. Poslije svih onih antiameričkih terorističkih napada koji se njemu pripisuju, i poslije njegove objave džihada, svetog rata protiv Amerike, koji podrazumijeva bitku do istrebljenja, Osama Bin Laden se liječio od 4. do 14. jula 2001. godine, znate li gdje? Ako neko kaže:»U američkoj bolnici u Dubaiu, Ujedinjeni Arapski Emirati», ja ću reći:»Odgovor je tačan». Tu ga je, kao što je i red, obilazila mnogobrojna familija iz Saudijske Arabije, pa i političari, a kako je pisao pariški «Le Figaro» od 31.10.2001., vidjen je i lokalni šef CIA-e kako se penje liftom na putu u sobu na razgovor sa američkim «državnim neprijateljem broj 1».
A znate li gdje je bio Osama Bin Laden noć uoči 11. septembra, dana kada su dva poslovna tornja u New Yorku zaboravila da stoje?Bio je u Pakistanu, u vojnoj bolnici u Ravalpindi zbog dijalize. A Pakistan, pakistansku vojsku, pa time i bolnice, Ameri drže u svom malom džepu, treba pustiti čovjeka da se liječi, u svakoj igri je poželjno da bude bar malo onoga što se zove fair-play.

I za one tornjeve u New Yorku zvanični američki izvještaji terete Al-Kaidu i Osama Bin Ladena, pa što onda napadoše Irak u borbi protiv terorizma, kad je poznato da se Sadam Husein i Bin Laden nikada nisu podnosili? Da nije opet gasovod ili cjevovod za naftu u pitanju? Neće biti, tamo cijev direktno iz izvora gurneš u tanker i – vozi. Jeste, ali tu cjevuru treba da gura tvoj čovjek koji sluša režisere, a ne onaj neposlušni čija je nafta. Irak, istina, nije vršio terorističke napade, ali se spremao na to,kako kažu američki izvještaji, praveći biološko oružje. Koje nije nadjeno.

A možda ja ipak griješim, možda Ameri nisu razvaljivali Avganistan, a i Irak, zbog nafte i gasa, što će reći interesa, nego iz najhumanije želje da ti narodi upoznaju blagodeti demokracije. A ako je već tako, nije pošteno da samo ta dva naroda imaju šansu da sanjaju američki san, tu su i Sirija, i Jordan, i Liban, i Egipat, a šta fali i Iranu i Sjevernoj Koreji. Samo, ne može sve od jedan put, ima neki red, čemu služi onaj scenario.

zxz	31.03.2011 19:24
Predmet:Letu bombe, letu avione Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč 30.03.2011 09:40:07 Na šta vas asocira naziv - Tarabulus al Gharb? Kada sam to prvi put pročitao, meni su odmah pred oči iskrsnule tarabe, one čuvene drvene daske na vrhu rezane u špic što okružuju stare bosanske avlije i čuvaju neki ljudski intimitet. Druga je sad stvar što same tarabe ponekoga asociraju i na otuđenost i insistiranje na različitosti, ali to za ovu priču nema nikakvo značenje. Pravo značenje tog naziva, siguran sam, znao bi mi objasniti moj predak Derviš Tahir što se birvaktile školovao u Stambolu, na Bosforu, koji je govorio i pisao arapski, turski i perzijski jezik. Poslije školovanja i povratka u Bosnu, i pored ponude iz šeher Sarajeva da predaje na Gazi Husrefbegovoj Medresi, vratio se u Doboj i bio Imam u džamiji Selimiji na dobojskoj Caršiji. A mene, umjesto u pravcu Stambola, ponijelo više na Zapad, pa sad ne znam šta znači ono Tarabulus al Gharb. Kad pogledam put moga pretka na Istok i moj put na Zapad, Zapad koji se bezobrazno širi, moram se sjetiti pitanja koje je postavila moja draga Ella Emilia:"Ako sve postane Zapad, gdje će sunce izlaziti?" Dobro sad, ako ne znam pravo značenje tog naziva, znam da se tako zvao Tripolis, libijski grad na obali Sredozemnog mora. Tripolis je fina caršija, sa vrijednim ljudima, tu je čitava industrija ulja, lovi se i preraduje riba, proizvodi se i prerađuje duhan, poznate su solane, a i turizam se razvija. Turista što se tiče, prije nego što krenu na odmor u Tripolis, najbolje je da navrate u neki ozbiljniji turistički biro i postave pitanje: - "Pada li u Tripolisu?" - "Gospodine dragi, u ovo vrijeme godine, vec stoljećima nije pala kap kiše" – odgovorice uslužni turistički djelatnik. "Ne pitam te to budalo, pitam - padaju li bombe?" Zna putnik namjernik vrlo dobro da Tripolis ima, pored svih ljepota, i poneki peh. Jedan od njih je i to sa bombama. Kada je, na primjer, poručnik Giulio Gavatti dobio naredbu da sjedne u avion i ode u izviđanje položaja oko Tripolisa, on je, bez znanja svojih pretpostavljenih, uzeo četiri ručne bombe od po dva kilograma i u njih stavio detonatore, pa kad je doletio iznad logora Ain Zara u predgrađu Tripolisa, fino ih je bacio sve četiri. Siroti Giulio, iako je imao čin poručnika, nije se mogao pohvaliti nekom preciznošću, bombe nisu nikoga pogodile, samo su se Turci jako, jako naljutili. Otkud sad Turci, pitat ćete se, valjda u Tripolisu, što se ljutnje tiče, prednost ima Moamer el Gadafi. Nema greške, ipak su se Turci ljutili na Giuliove nestašluke, jer kad je poručnik dobio naredbu da u svom avionu, jednokrilcu "Taube" njemačke proizvodnje poleti u izviđanje položaja oko Tripolisa, na kalendaru je pisao datum – 1. studeni 1911. godine. Znači, prije jubilarnih stotinu godina. Koliko ja znam, Giulio je ušao u povijest kao prvi pilot koji ****mbardirao neprijateljske položaje iz aviona, a Turci su se ljutili iz jednostavnog razloga što su se prepali, a bili vlastodršci u to vrijeme nad Libijom. A Turci kad se kao agresori navale, nemaju mjere, kad ti se uvale u tvoju domovinu ne znaju otići kući bar 4-5 stoljeća, tako su u Libiji vladali od 1556. pa sve do 1912. godine. A 1912. se pokazalo da je poručnik Gavotti ipak zaslužio unapređenje u kapetana jer su zahvaljujući i njegovim izviđačkim izvještajima Italijani otjerali Turke i zavladali Libijom. Naroda libijskog što se tiče, a to su uglavnom Arapi i domicilni Berberi, baš nešto nema sreće sa vladarima, prvo su ih u prvom stoljeću p.n.e. okupirali rimljani, a u VII stoljeću, pa sve do dolaska Turaka, vladari su im bili Arabljani, da bi tek 24.XII 1951. godine dobili svog kralja. Mora da je dugogodišnja navika služenja stranom gospodaru dovela do toga da im ni svoj kralj nije bio potaman, pa je 31.VIII 1969. opet jedan poručnik koji se školovao da vozi avione odlucio da sudbinu ove zemlje uzme u svoje ruke. A poručnik se školovao u Mostaru, jednom lijepom gradu, u jednoj lijepoj državi, kojom bi isto kao sa Libijom, htjeli da vladaju neki što se zanose da su imperijalističke sile. Pogodili ste, Moamar el Gadafi. Odmah u startu da kažem, meni je Gadafi komad budalašine, cirkusaner, beskrajno patetičan i uspješan uzgajivač kicerskog miljea, pozer i parader bez ikakve mjere. Revoluciju kojom je došao na vlast, iskoristio je da se enormno obogati, sinovi su mu postali primjer razmaženih snobova čiji je pogled na realni svijet hendikepiran bogatstvom koje posjeduju. I sad, kada je poručnik koji se sam unaprijedio u pukovnika takav kakav je, bilo bi logično i da ga netko zbaci sa vlasti jer iskorištava svoj narod. Ne znam. Ne znam iz jednostavnog razloga, jer, upravo to, da ugnjetava narod i da je prepreka demokraciji je, kao, opravdanje zašto Ameri umjesto Gavottijevih ručnih bombi od 2 kg na Libiju rokaju visokosofisticirane rakete "tomohavk". A ta kad rokne, tu trava više ne raste, a ima ružan običaj da ne promaši cilj, i poslije njenog djejstva ne ostaje samo ljutnja, nego bol i užas. Pogotovo što u toj bojevoj glavi još nije ugrađen čip koji bi razlikovao djecu i civile od neprijateljske vojske. Kada sam, onomad, pisao kako se onaj američki kauboj sprema da oslobodi narod u Iraku od sile i nepravde, rekao sam da kod Sadama Huseina nije toliki problem što demokraciju drži u dubokom zamrzivaču, nego ima peh što sjedi na drugom najvećem jezeru nafte na svijetu. Evo ga, isti slučaj i sa bivšim kadetom vazduhoplovne Akademije u Mostaru i sadašnjim mostarskim zetom. Pod guzicom mu višak nafte. A da ga pomakneš sa tog izvora nisu dovoljne one Gaottijeve četiri bombe, nego nebrojeno razarajućih raketa koje siju smrt. Ako vec ubijaš ljude, pristojnost nalaže da se nađe opravdanje za takav postupak, pa Zapad (u ovom slučaju i nešto Sjevera u odnosu na položaj Libije) to opravdanje umotava u celofan brige za narod i uspostavu demokracije. Rekoh već, nisam nikakav poklonik ekscentričnog pukovnika koji me sa svojim šatorima i ženskom gardom (inače, ženama moje poštovanje) asocira na klovna u provincijskom cirkusu, i koji samo u zlatu ima 4,5 milijarde dolara ne računajući ostalo ogromno bogatstvo, ostaje činjenica da je dobar dio naroda ostao (bar za sada) uz njega. Otkud sad to, kad je narod ugrožen i eksploatiran? Možda će poneki podatak pripomoći u odgovoru, naime, bruto nacionalni prihod po glavi tog napaćenog naroda je 14.192 dolara (!) Dalje, ako si državljanin Libije a ostao si bez posla, država ti mjesečno daje 730 dolara. Pogotovo su ugroženi mladi ljudi, recimo, za sklapanje prvog braka država ti poklanja 64.000 dolara, za svako novorođeno dijete dobiješ 7.000 dolara, za otvaranje privatnog biznisa dobiješ 20.000 dolara, struja u domaćinstvu je besplatna, kad kupuješ auto pola od te cijene plaća država, a ako dižeš kredit za tu polovinu cijene auta ili kredit za kuću, računaj na to da je kredit bez kamata. Kad već sjedneš u auto, cijena litre benzina je 0,14 dolara. Ako imaš obitelj i djecu, naveče rahat legneš u krevet znajući da je obrazovanje za djecu i zdravstveno osiguranje za sve članove obitelji besplatno. Srećom, Ameri su tu da napaćenom narodu otvore oči i pokažu im kako žive u zabludi (narod, ne Ameri), ono jezero nafte što leži ispod libijskog pijeska sa tim, je li, nema nikakve veze, ne borimo se za naftu, ma kakvi, borimo se za demokraciju, za otvaranje očiju napaćenom narodu. I mene su tako neki ubjeđivali da sam živio u zabludi, da je Joža bio diktator, a ja u neznanju to nisam ni osjetio. Može biti, znam samo da sam u to doba imao manje razloga da budem tužan i da sam mogao rahat popiti kahvu sa rahat lokumom. A danas ni lokum nije rahat u ovoj demokraciji, uporno mi otvaraju oči ali nikako da ugledam demokraciju. Bar ne onakvu kakvom je ja zamišljam. A Zapad se širi, zamrla ona pjesma "Budi se istok i zapad, budi se sjever i jug", strah me je hoćemo li se probuditi, jer – gdje će sunce izaći ako sve bude Zapad, (što reče Ella), da nam otvori oči i da progledamo. Pošaljite komentar autoru teksta

zxz

31.03.2011 19:24

Predmet:Letu bombe, letu avione

Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč

30.03.2011 09:40:07
Na šta vas asocira naziv - Tarabulus al Gharb? Kada sam to prvi put pročitao, meni su odmah pred oči iskrsnule tarabe, one čuvene drvene daske na vrhu rezane u špic što okružuju stare bosanske avlije i čuvaju neki ljudski intimitet. Druga je sad stvar što same tarabe ponekoga asociraju i na otuđenost i insistiranje na različitosti, ali to za ovu priču nema nikakvo značenje.

Pravo značenje tog naziva, siguran sam, znao bi mi objasniti moj predak Derviš Tahir što se birvaktile školovao u Stambolu, na Bosforu, koji je govorio i pisao arapski, turski i perzijski jezik. Poslije školovanja i povratka u Bosnu, i pored ponude iz šeher Sarajeva da predaje na Gazi Husrefbegovoj Medresi, vratio se u Doboj i bio Imam u džamiji Selimiji na dobojskoj Caršiji.

A mene, umjesto u pravcu Stambola, ponijelo više na Zapad, pa sad ne znam šta znači ono Tarabulus al Gharb. Kad pogledam put moga pretka na Istok i moj put na Zapad, Zapad koji se bezobrazno širi, moram se sjetiti pitanja koje je postavila moja draga Ella Emilia:"Ako sve postane Zapad, gdje će sunce izlaziti?"

Dobro sad, ako ne znam pravo značenje tog naziva, znam da se tako zvao Tripolis, libijski grad na obali Sredozemnog mora.

Tripolis je fina caršija, sa vrijednim ljudima, tu je čitava industrija ulja, lovi se i preraduje riba, proizvodi se i prerađuje duhan, poznate su solane, a i turizam se razvija.

Turista što se tiče, prije nego što krenu na odmor u Tripolis, najbolje je da navrate u neki ozbiljniji turistički biro i postave pitanje:
- "Pada li u Tripolisu?"
- "Gospodine dragi, u ovo vrijeme godine, vec stoljećima nije pala kap kiše" – odgovorice uslužni turistički djelatnik.
"Ne pitam te to budalo, pitam - padaju li bombe?"

Zna putnik namjernik vrlo dobro da Tripolis ima, pored svih ljepota, i poneki peh. Jedan od njih je i to sa bombama.

Kada je, na primjer, poručnik Giulio Gavatti dobio naredbu da sjedne u avion i ode u izviđanje položaja oko Tripolisa, on je, bez znanja svojih pretpostavljenih, uzeo četiri ručne bombe od po dva kilograma i u njih stavio detonatore, pa kad je doletio iznad logora Ain Zara u predgrađu Tripolisa, fino ih je bacio sve četiri. Siroti Giulio, iako je imao čin poručnika, nije se mogao pohvaliti nekom preciznošću, bombe nisu nikoga pogodile, samo su se Turci jako, jako naljutili.

Otkud sad Turci, pitat ćete se, valjda u Tripolisu, što se ljutnje tiče, prednost ima Moamer el Gadafi. Nema greške, ipak su se Turci ljutili na Giuliove nestašluke, jer kad je poručnik dobio naredbu da u svom avionu, jednokrilcu "Taube" njemačke proizvodnje poleti u izviđanje položaja oko Tripolisa, na kalendaru je pisao datum – 1. studeni 1911. godine. Znači, prije jubilarnih stotinu godina. Koliko ja znam, Giulio je ušao u povijest kao prvi pilot koji ****mbardirao neprijateljske položaje iz aviona, a Turci su se ljutili iz jednostavnog razloga što su se prepali, a bili vlastodršci u to vrijeme nad Libijom.

A Turci kad se kao agresori navale, nemaju mjere, kad ti se uvale u tvoju domovinu ne znaju otići kući bar 4-5 stoljeća, tako su u Libiji vladali od 1556. pa sve do 1912. godine. A 1912. se pokazalo da je poručnik Gavotti ipak zaslužio unapređenje u kapetana jer su zahvaljujući i njegovim izviđačkim izvještajima Italijani otjerali Turke i zavladali Libijom.

Naroda libijskog što se tiče, a to su uglavnom Arapi i domicilni Berberi, baš nešto nema sreće sa vladarima, prvo su ih u prvom stoljeću p.n.e. okupirali rimljani, a u VII stoljeću, pa sve do dolaska Turaka, vladari su im bili Arabljani, da bi tek 24.XII 1951. godine dobili svog kralja.

Mora da je dugogodišnja navika služenja stranom gospodaru dovela do toga da im ni svoj kralj nije bio potaman, pa je 31.VIII 1969. opet jedan poručnik koji se školovao da vozi avione odlucio da sudbinu ove zemlje uzme u svoje ruke. A poručnik se školovao u Mostaru, jednom lijepom gradu, u jednoj lijepoj državi, kojom bi isto kao sa Libijom, htjeli da vladaju neki što se zanose da su imperijalističke sile.
Pogodili ste, Moamar el Gadafi.

Odmah u startu da kažem, meni je Gadafi komad budalašine, cirkusaner, beskrajno patetičan i uspješan uzgajivač kicerskog miljea, pozer i parader bez ikakve mjere. Revoluciju kojom je došao na vlast, iskoristio je da se enormno obogati, sinovi su mu postali primjer razmaženih snobova čiji je pogled na realni svijet hendikepiran bogatstvom koje posjeduju.

I sad, kada je poručnik koji se sam unaprijedio u pukovnika takav kakav je, bilo bi logično i da ga netko zbaci sa vlasti jer iskorištava svoj narod.

Ne znam. Ne znam iz jednostavnog razloga, jer, upravo to, da ugnjetava narod i da je prepreka demokraciji je, kao, opravdanje zašto Ameri umjesto Gavottijevih ručnih bombi od 2 kg na Libiju rokaju visokosofisticirane rakete "tomohavk". A ta kad rokne, tu trava više ne raste, a ima ružan običaj da ne promaši cilj, i poslije njenog djejstva ne ostaje samo ljutnja, nego bol i užas. Pogotovo što u toj bojevoj glavi još nije ugrađen čip koji bi razlikovao djecu i civile od neprijateljske vojske.

Kada sam, onomad, pisao kako se onaj američki kauboj sprema da oslobodi narod u Iraku od sile i nepravde, rekao sam da kod Sadama Huseina nije toliki problem što demokraciju drži u dubokom zamrzivaču, nego ima peh što sjedi na drugom najvećem jezeru nafte na svijetu.

Evo ga, isti slučaj i sa bivšim kadetom vazduhoplovne Akademije u Mostaru i sadašnjim mostarskim zetom. Pod guzicom mu višak nafte. A da ga pomakneš sa tog izvora nisu dovoljne one Gaottijeve četiri bombe, nego nebrojeno razarajućih raketa koje siju smrt.

Ako vec ubijaš ljude, pristojnost nalaže da se nađe opravdanje za takav postupak, pa Zapad (u ovom slučaju i nešto Sjevera u odnosu na položaj Libije) to opravdanje umotava u celofan brige za narod i uspostavu demokracije.

Rekoh već, nisam nikakav poklonik ekscentričnog pukovnika koji me sa svojim šatorima i ženskom gardom (inače, ženama moje poštovanje) asocira na klovna u provincijskom cirkusu, i koji samo u zlatu ima 4,5 milijarde dolara ne računajući ostalo ogromno bogatstvo, ostaje činjenica da je dobar dio naroda ostao (bar za sada) uz njega.

Otkud sad to, kad je narod ugrožen i eksploatiran? Možda će poneki podatak pripomoći u odgovoru, naime, bruto nacionalni prihod po glavi tog napaćenog naroda je 14.192 dolara (!) Dalje, ako si državljanin Libije a ostao si bez posla, država ti mjesečno daje 730 dolara. Pogotovo su ugroženi mladi ljudi, recimo, za sklapanje prvog braka država ti poklanja 64.000 dolara, za svako novorođeno dijete dobiješ 7.000 dolara, za otvaranje privatnog biznisa dobiješ 20.000 dolara, struja u domaćinstvu je besplatna, kad kupuješ auto pola od te cijene plaća država, a ako dižeš kredit za tu polovinu cijene auta ili kredit za kuću, računaj na to da je kredit bez kamata. Kad već sjedneš u auto, cijena litre benzina je 0,14 dolara. Ako imaš obitelj i djecu, naveče rahat legneš u krevet znajući da je obrazovanje za djecu i zdravstveno osiguranje za sve članove obitelji besplatno.

Srećom, Ameri su tu da napaćenom narodu otvore oči i pokažu im kako žive u zabludi (narod, ne Ameri), ono jezero nafte što leži ispod libijskog pijeska sa tim, je li, nema nikakve veze, ne borimo se za naftu, ma kakvi, borimo se za demokraciju, za otvaranje očiju napaćenom narodu.

I mene su tako neki ubjeđivali da sam živio u zabludi, da je Joža bio diktator, a ja u neznanju to nisam ni osjetio. Može biti, znam samo da sam u to doba imao manje razloga da budem tužan i da sam mogao rahat popiti kahvu sa rahat lokumom. A danas ni lokum nije rahat u ovoj demokraciji, uporno mi otvaraju oči ali nikako da ugledam demokraciju. Bar ne onakvu kakvom je ja zamišljam.

A Zapad se širi, zamrla ona pjesma "Budi se istok i zapad, budi se sjever i jug", strah me je hoćemo li se probuditi, jer – gdje će sunce izaći ako sve bude Zapad, (što reče Ella), da nam otvori oči i da progledamo.
Pošaljite komentar autoru teksta
Adresa e-poste

zxz	12.11.2014 23:14
Predmet:Re: kolumne-Ibrahim Mulaomerović Poslije se ode iz Čaršije ganjati neku nauku u velikoj čaršiji, pa tamo sretneš neke otkačene momke i djevojke, prođeš i kroz fazu "djece cvijeća" ("Ako doooođeš u Saaan Fraaaanciskooo..."), pa počneš slušati Bitlse, Rolling Stounse, Janis Joplin, Jimi Hendrixa, i uhvatiš sebe kako te po dolasku u tvoju rođenu Čaršiju gledaju poprijeko zato što imaš dužu kosu nego što je to po spisku. Ali, ti si već sam sa sobom načisto u vezi odgovora na pitanje:"Šta je to individualnost?", pa bez nekih poteškoća furaš svoj fazon. U to te pozovu i u vojsku, a u vojsci, bezbeli, - šišanje. A kako je puno regruta a jedan brico, onda, ono malo hinjski, iskoristiš priliku da vadiš mast onima što im je sve po spisku i pravilu službe, i koji te smrknuto gledaju ispod oka zbog tvoje duge kose. Ono:"Ko vas jebe!" - pomisliš, naravno, samo u sebi, gdje ćeš to reći na glas, ne bi bilo pristojno. I krene vojna obuka, na parove razbrojs, prvi, drugi, prvi, drugi, miiirno, napred marš, leva, leva, leva, i tako mjesecima. Mjesecima ona siva i bezlična masa ti uspostavlja pravila, suptilno formira i tvoj izgled i tvoj karakter po svom ukusu, a ti i nisi svjestan da tiho i neprimijetno postaješ dio tog svijeta. Ali, nije bilo baš sve tako strašno, puštali su nas vikendom u grad, među svijet, u civilizaciju, a Karlovac je baš lijepo mjesto, na tri rijeke, Korana, Kupa, Mriježnica, a meni i mojoj ekipi je najljepše bilo na terasi hotela "Korana", na samoj obali rijeke Korane, fina hladovina, a "Karlovačko pivo" – prva liga. I tako, sjedimo mi jedne lijepe subote, poslije podne, kad na tu terasu dođe društvance mladih i lijepih djevojaka i momaka, gledam ja njih (dame su, naravno, imale prednost), pa kad vidjeh jednog momka sa dugom kosom, prvo što mi je palo na pamet bilo je da pomislim u sebi:"Vidi ga, **majku, da mi ga je ošišati." Pa da. Pravila ponašanja se znaju, a moć mase da te povinuje svojim pravilima je neograničena. Uhvatio sam sebe kako sam postao dio te bezlične mase, postao sam obični broj u masi. Od te neke davne subote na terasi hotela "Korana" ja sam uspostavio harmoniju sa samim sobom, opredijelio sam se za slobodni svijet Ismeta Mujezinovića (naravno, i on je, kao i moja Čaršija, samo metafora), svijet koji priznaje pravo nepristajanja da budeš samo broj u masi, koji ti daje pravo da misliš samo svojom glavom, ma koliko to bilo bolno u sudaru sa snagom onih koji uspostavljaju samo svoja mišljenja kao dogmu sa željom "a puk da ih slijedi". A ti, niti hoćeš da budeš u vojsci pukovnik jer tu se puca i ubija, a nećeš da budeš ni dijelom onoga što se zove – puk. A, oni su uporni, do besvijesti, sve bi oni u suru, u stado, u tor, a sebi da uzmu ulogu pastira. Eto, frka je oko najnovijeg popisa stanovništva u Bosni, što će reći i Hercegovini, sve je to moja domovina. I treba, - mislim, to sa popisom, ne sa frkom. Jer, zbog toga ja nikada da sada u toj državi što rekosmo da se zove Bosna i Hercegovina, nisam glasao. "Kakva je to neozbiljnost i neodgovornost?" - pitaće se neko. Istina, ja znam ponekad biti neozbiljan, pa zbog efikasnog lijeka okrenem ozbiljne teme na zezanje, ali držim do svoje odgovornosti, a glasao nisam jer me nije bilo ni na jednom glasačkom spisku. Moje ime i prezime je možda bilo, ali nije bilo mene. "A zašto?"- moglo bi biti slijedeće pitanje. Pa, zato što je mogao glasati samo neko ko je Srbin, Hrvat, Bošnjak, i, čini mi se, "ostali", a ja nisam ništa od toga, - ja sam Bosanac. A, haman, ispostavlja se na moju radost, ovakvih kao ja, ne onih što nisu glasali, nego što su Bosanci, ima fini broj. I sad je frka. Ne kod mene, kod mene nikad nije frka kad su kakvi izbori ili popisi u pitanju, jer nisam "u suri" ni u krdu, frka je kod onih pastira što misle da smo mi svi ovce. Jer, prema prijedlogu za novi popis, ljudi bi mogli dobiti šansu izjašnjavanja onako kako stvarno osjećaju. A to remeti dosadašnju uhodanu šemu, red i spisak. I šta će pastiri drugo nego da isture svoje mudrace ne bi li opametili ovce i sve one koji su u zabludi, pa ja dođem u situaciju da, u stvari, nemam pojma u kakvoj sam zabludi "glede" onoga – Bosanac. "Bosanac je kategorija države, a ne nacionalne pripadnosti" – podučava mene mudrac u vrlo tiražnim novinama. Baška sad, bilo bi bezobrazno od mene da insistiram kod dotičnog gospodina oko objašnjenja kako bi to neko u Banjoj Luci rekao da je Srbin Bosanac (nacionalna i državna pripadnost), a mene što se tiče, možda bih i prihvatio njegovu tvrdnju, ali nije problem u toj tvrdnji koja možda može biti i tačna, problem je u jednom drugom filmu, filmu zvanom "Kriteriji vrijednosti i prioriteti u životu". A u scenariju tog filma fino piše da mene u životu interesira samo Bosna kao država, kao zemlja, Bosna da prostiš, - što bi rekao Mehmedalija Dizdar, a nacionalne pripadnosti što se tiče, eh to, majstore mudri, može rahat i bez mene. Istina, ne znam kako bih mogao bez puno muke, truda i srkleta objasniti pastirima i čobanima da sam slaba mušterija, čak nikakva, što se tiče nacionalne pripadnosti, ne pada mi na pamet više ono:"na parove razbrojs, prvi, drugi, prvi, drugi", da stanem u suru, u red, u grupu, u masu, u krdo, - ma nema šanse. Preči su mi moji prijatelji, moja obitelj, moja unučad, pa i ja sam, nego bilo koja nacija, grozim se slušati topot kad krdo krene. Onda to zna da boli. Ali, onaj mudrac nikako ne posustaje i ne pristaje na moju zabludu, pa čvrsto tvrdi da će zbog te moje naivne zablude u budućnosti plaćati i moja djeca. Baš tako kaže. Srećom po mene, mudrac je ipak dobre duše i meka srca pa obećava:"Spreman sam ići od kuće do kuće, i svakom neukom čovjeku objasniti da on jeste musliman, a po nacionalnosti Bošnjak". Ja nisam baš "svaki", ali jesam "neuk", meni jeste ime Ibrahim, a šta ako nisam musliman ( u Perziji je bilo ljudi i prije rođenja Muhameda a.s., što će reći, bilo je Ibrahima i prije muslimana, pa se, eto, ispostavlja da bi i sad moglo biti da je nekome ime Ibrahim a da nije musliman.) Ja sam uvijek govorio, i sada to kažem, da izuzetno respektiram, da poštujem svaku religiju, pravo svakog čovjeka da vjeruje, da ima nadu, ali, živ bio, pusti i ti meni pravo da ja svojom glavom odlučujem hoću li vjerovati u svu tu priču. Ili misliš da moram i ja u stado? A da se mudrac trudi da me izvede na pravi put, da me oslobodi zabluda i dovede tobe, to mu moram priznati, sve dok se onako mudar ne ***e pa otkrije prave razloge svoje brige i svoga truda oko mene i meni sličnih što smo neuki, jer kaže – s novim popisom koji bi dozvolio da se netko izjasni kao Bosanac "prestaje važiti odrednica u odnosu na popis iz 1991. godine, a na osnovu koje su od rata do danas pozitivni zakonski propisi tretirali strukturu rukovodilaca i uposlenika svih vlada, ministarstava, agencija, zavoda i drugih državnih institucija, pa i lokalnih organa uprave". Znači, to je to. Prevedeno na moj maternji jezik znači, ako je manji broj onih što su samo Bošnjaci i samo muslimani, manje je mjesta u Parlamentu (pa sve do lokalne uprave), manje je vlasti, manje je moći, a Boga mi i – para. Vidiš ti kako je on to nama fino objasnio, stručno (i na njegovu žalost – istinito, pa je lakše otkriti prave razloge njegova uzbuđenja), kako neće, profesor je to Univerziteta, da nije to ne bi mogao ni biti mudrac, ali ima i profesora – raznih. Eto, i moj dajdža rahmetli je bio profesor, ali za razliku od ovog mudraca imao je sreću da bude u filmu Ismeta Mujezinovića, pa je dobro znao i ko je i šta je, da je – slobodan i sretan čovjek.

zxz

12.11.2014 23:14

Predmet:Re: kolumne-Ibrahim Mulaomerović

Poslije se ode iz Čaršije ganjati neku nauku u velikoj čaršiji, pa tamo sretneš neke otkačene momke i djevojke, prođeš i kroz fazu "djece cvijeća" ("Ako doooođeš u Saaan Fraaaanciskooo..."), pa počneš slušati Bitlse, Rolling Stounse, Janis Joplin, Jimi Hendrixa, i uhvatiš sebe kako te po dolasku u tvoju rođenu Čaršiju gledaju poprijeko zato što imaš dužu kosu nego što je to po spisku. Ali, ti si već sam sa sobom načisto u vezi odgovora na pitanje:"Šta je to individualnost?", pa bez nekih poteškoća furaš svoj fazon.

U to te pozovu i u vojsku, a u vojsci, bezbeli, - šišanje. A kako je puno regruta a jedan brico, onda, ono malo hinjski, iskoristiš priliku da vadiš mast onima što im je sve po spisku i pravilu službe, i koji te smrknuto gledaju ispod oka zbog tvoje duge kose. Ono:"Ko vas jebe!" - pomisliš, naravno, samo u sebi, gdje ćeš to reći na glas, ne bi bilo pristojno.

I krene vojna obuka, na parove razbrojs, prvi, drugi, prvi, drugi, miiirno, napred marš, leva, leva, leva, i tako mjesecima. Mjesecima ona siva i bezlična masa ti uspostavlja pravila, suptilno formira i tvoj izgled i tvoj karakter po svom ukusu, a ti i nisi svjestan da tiho i neprimijetno postaješ dio tog svijeta.

Ali, nije bilo baš sve tako strašno, puštali su nas vikendom u grad, među svijet, u civilizaciju, a Karlovac je baš lijepo mjesto, na tri rijeke, Korana, Kupa, Mriježnica, a meni i mojoj ekipi je najljepše bilo na terasi hotela "Korana", na samoj obali rijeke Korane, fina hladovina, a "Karlovačko pivo" – prva liga.

I tako, sjedimo mi jedne lijepe subote, poslije podne, kad na tu terasu dođe društvance mladih i lijepih djevojaka i momaka, gledam ja njih (dame su, naravno, imale prednost), pa kad vidjeh jednog momka sa dugom kosom, prvo što mi je palo na pamet bilo je da pomislim u sebi:"Vidi ga, ****majku, da mi ga je ošišati."

Pa da. Pravila ponašanja se znaju, a moć mase da te povinuje svojim pravilima je neograničena. Uhvatio sam sebe kako sam postao dio te bezlične mase, postao sam obični broj u masi.

Od te neke davne subote na terasi hotela "Korana" ja sam uspostavio harmoniju sa samim sobom, opredijelio sam se za slobodni svijet Ismeta Mujezinovića (naravno, i on je, kao i moja Čaršija, samo metafora), svijet koji priznaje pravo nepristajanja da budeš samo broj u masi, koji ti daje pravo da misliš samo svojom glavom, ma koliko to bilo bolno u sudaru sa snagom onih koji uspostavljaju samo svoja mišljenja kao dogmu sa željom "a puk da ih slijedi". A ti, niti hoćeš da budeš u vojsci pukovnik jer tu se puca i ubija, a nećeš da budeš ni dijelom onoga što se zove – puk.
A, oni su uporni, do besvijesti, sve bi oni u suru, u stado, u tor, a sebi da uzmu ulogu pastira.

Eto, frka je oko najnovijeg popisa stanovništva u Bosni, što će reći i Hercegovini, sve je to moja domovina. I treba, - mislim, to sa popisom, ne sa frkom. Jer, zbog toga ja nikada da sada u toj državi što rekosmo da se zove Bosna i Hercegovina, nisam glasao.

"Kakva je to neozbiljnost i neodgovornost?" - pitaće se neko. Istina, ja znam ponekad biti neozbiljan, pa zbog efikasnog lijeka okrenem ozbiljne teme na zezanje, ali držim do svoje odgovornosti, a glasao nisam jer me nije bilo ni na jednom glasačkom spisku. Moje ime i prezime je možda bilo, ali nije bilo mene.

"A zašto?"- moglo bi biti slijedeće pitanje. Pa, zato što je mogao glasati samo neko ko je Srbin, Hrvat, Bošnjak, i, čini mi se, "ostali", a ja nisam ništa od toga, - ja sam Bosanac. A, haman, ispostavlja se na moju radost, ovakvih kao ja, ne onih što nisu glasali, nego što su Bosanci, ima fini broj.

I sad je frka. Ne kod mene, kod mene nikad nije frka kad su kakvi izbori ili popisi u pitanju, jer nisam "u suri" ni u krdu, frka je kod onih pastira što misle da smo mi svi ovce. Jer, prema prijedlogu za novi popis, ljudi bi mogli dobiti šansu izjašnjavanja onako kako stvarno osjećaju. A to remeti dosadašnju uhodanu šemu, red i spisak.

I šta će pastiri drugo nego da isture svoje mudrace ne bi li opametili ovce i sve one koji su u zabludi, pa ja dođem u situaciju da, u stvari, nemam pojma u kakvoj sam zabludi "glede" onoga – Bosanac.

"Bosanac je kategorija države, a ne nacionalne pripadnosti" – podučava mene mudrac u vrlo tiražnim novinama.

Baška sad, bilo bi bezobrazno od mene da insistiram kod dotičnog gospodina oko objašnjenja kako bi to neko u Banjoj Luci rekao da je Srbin Bosanac (nacionalna i državna pripadnost), a mene što se tiče, možda bih i prihvatio njegovu tvrdnju, ali nije problem u toj tvrdnji koja možda može biti i tačna, problem je u jednom drugom filmu, filmu zvanom "Kriteriji vrijednosti i prioriteti u životu". A u scenariju tog filma fino piše da mene u životu interesira samo Bosna kao država, kao zemlja, Bosna da prostiš, - što bi rekao Mehmedalija Dizdar, a nacionalne pripadnosti što se tiče, eh to, majstore mudri, može rahat i bez mene.

Istina, ne znam kako bih mogao bez puno muke, truda i srkleta objasniti pastirima i čobanima da sam slaba mušterija, čak nikakva, što se tiče nacionalne pripadnosti, ne pada mi na pamet više ono:"na parove razbrojs, prvi, drugi, prvi, drugi", da stanem u suru, u red, u grupu, u masu, u krdo, - ma nema šanse. Preči su mi moji prijatelji, moja obitelj, moja unučad, pa i ja sam, nego bilo koja nacija, grozim se slušati topot kad krdo krene. Onda to zna da boli.

Ali, onaj mudrac nikako ne posustaje i ne pristaje na moju zabludu, pa čvrsto tvrdi da će zbog te moje naivne zablude u budućnosti plaćati i moja djeca. Baš tako kaže. Srećom po mene, mudrac je ipak dobre duše i meka srca pa obećava:"Spreman sam ići od kuće do kuće, i svakom neukom čovjeku objasniti da on jeste musliman, a po nacionalnosti Bošnjak".

Ja nisam baš "svaki", ali jesam "neuk", meni jeste ime Ibrahim, a šta ako nisam musliman ( u Perziji je bilo ljudi i prije rođenja Muhameda a.s., što će reći, bilo je Ibrahima i prije muslimana, pa se, eto, ispostavlja da bi i sad moglo biti da je nekome ime Ibrahim a da nije musliman.)

Ja sam uvijek govorio, i sada to kažem, da izuzetno respektiram, da poštujem svaku religiju, pravo svakog čovjeka da vjeruje, da ima nadu, ali, živ bio, pusti i ti meni pravo da ja svojom glavom odlučujem hoću li vjerovati u svu tu priču. Ili misliš da moram i ja u stado?

A da se mudrac trudi da me izvede na pravi put, da me oslobodi zabluda i dovede tobe, to mu moram priznati, sve dok se onako mudar ne *****e pa otkrije prave razloge svoje brige i svoga truda oko mene i meni sličnih što smo neuki, jer kaže – s novim popisom koji bi dozvolio da se netko izjasni kao Bosanac "prestaje važiti odrednica u odnosu na popis iz 1991. godine, a na osnovu koje su od rata do danas pozitivni zakonski propisi tretirali strukturu rukovodilaca i uposlenika svih vlada, ministarstava, agencija, zavoda i drugih državnih institucija, pa i lokalnih organa uprave".

Znači, to je to. Prevedeno na moj maternji jezik znači, ako je manji broj onih što su samo Bošnjaci i samo muslimani, manje je mjesta u Parlamentu (pa sve do lokalne uprave), manje je vlasti, manje je moći, a Boga mi i – para.

Vidiš ti kako je on to nama fino objasnio, stručno (i na njegovu žalost – istinito, pa je lakše otkriti prave razloge njegova uzbuđenja), kako neće, profesor je to Univerziteta, da nije to ne bi mogao ni biti mudrac, ali ima i profesora – raznih.

Eto, i moj dajdža rahmetli je bio profesor, ali za razliku od ovog mudraca imao je sreću da bude u filmu Ismeta Mujezinovića, pa je dobro znao i ko je i šta je, da je – slobodan i sretan čovjek.

zxz	12.11.2014 23:14
Predmet:Sve po spisku Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč 22.10.2012 11:37:25 Kako rekosmo da nostalgija ima prvenstveni zadatak da uljepšava prošlost, nije ni čudo da je meni moja Čaršija najljepša. A kako se uz nostalgiju obavezno zalijepi i neka glupa patetika, što me baš ne čini sretnim, skontam na kraju da je ta Čaršija bila i lijepa, i sada mi je draga, ali samo kao metafora nekog sretnog djetinjstva, dok je u stvarnosti to bila sasvim obična bosanska čaršija u kojoj se desecima godina ništa značajno nije mijenjalo ni dešavalo, sve ono živeći polako, bez srkleta, a i bez nekog stresa ili depresije. Ipak je, čini mi se, ta moja dobojska Čaršija znala iskoristiti prednost svog položaja, bila je na raskrsnici, na raskrižju, u nju se moglo doći sa sve četiri strane svijeta, ali, isto tako, i otići na istok, zapad, sjever ili jug. Tako se desilo da su početkom XX stoljeća, pa i između dva svjetska rata, neki momci iz moje Čaršije otišli na visoke škole, neki su čak postali doktori i ovdje u Beču. Jedan od takvih je bio i moj dajdža Hasan, dobro, nije studirao baš u Beču, Nana je rano ostala udovica pa nije bilo para baš za Beča, ali kada je završio studij matematike određeno mu je da bude profesor u Sarajevu. Eh, taj moj dajdža je jedan od krivaca što sam ja zavolio – slikarstvo, naime, dok sam, kao gimnazijalac, tražeći nešto prebirao po kući moje Nane, naiđem na rolnu bijelog, finog papira i – zanijemim. Na papiru je, u tehnici akvarela, bio naslikan cvijet gladiole, ali toliko dobro urađen da mi je trebalo vremena da dođem sebi. Lagani potezi kistom, fascinantni valer ljubičaste boje, čak mi se učinilo da i miris osjetim, samo sam uspio upitati: -"Šta je ovo?" -"Ostavi to, to je dajdžino" – rekla mi je Mati. -"Pa zar dajdža nije matematičar, zar je slikar?"- pitao sam, i dalje zbunjen. -"Ma, nije slikar, to mu je poklonio njegov najbolji prijatelj iz vremena studija, vidiš, dole ima i potpis – Ismet. To ti je Ismet Mujezinović". Pa, nije mi trebalo više, Ismet mi je već bio neka vrsta idola, još smo u čitankama imali njegove crteže, onaj njegov partizanski ranjenik na konju uvijek me je pratio, ne sam ranjenik koliko lakoća i superiorna crtačka tehnika tog crteža. Ismet je već tada, u mojoj ranoj mladosti, bio moj slikarski guru, tek sam puno kasnije skontao da je toliko slikarske virtuoznosti u izradi crteža imao, možda, još samo Alfons Mucha, lider "secesije" ("Jugendstil"). Znao sam danima gledati taj Ismetov akvarel, pa se čak usudio i sam nešto slikati. A onda, jednog dana, u lokalnom Domu kulture gdje sam ja znao "uletati" sa nekim svojim potezima kistom, upitaše me da li bih mogao pripomoći jednom slikaru pri postavljanju njegove izložbe. -"Ko je slikar?" - upitah. -"Ismet Mujezinović" – bio je kratak odgovor. Kao da me je grom strefio. I onda se pojavio ON, vitak, prosijed razbarušene duže kose, produhovljenog, za nijansu izduženog lica koje je imalo lijepe crte, govorio je tiho, blago, odmjereno i s razlogom. Dobro, da sad ne pričam šta sam sve doživio u situaciji kada sam njegova ulja na platnu ne samo gledao iz blizine, nego ih i rukom dirao da fizički uspostavim kontakt sa tim slikarskim svijetom. Ono što mi je godinama poslije ostalo lijepo sjećanje na tog čovjeka, osim slikarstva, je i taj njegov lik. Skoro nestvaran, pogotovo ona duža, razbarušena kosa koja je za mene u tom trenutku bila – šok, svi smo mi bili "pristojno" ošišani, "na kratko", pogotovo se pazilo da ti kosa ne bi slučajno pala preko ušiju, jer "šta će reći svijet". Tada sam shvatio, prvi puta, moć pravila koja uspostavlja masa. Pravila koja ti određuju kako ćeš se šišati, kako ćeš se ponašati, kako ćeš razmišljati, sve mora biti kako je po spisku. A ON je odudarao od "spiska", bio je drugačiji, njegova individualnost bila je superiorna, nije želio biti dio sive, bezlične mase i njenog malograđanskog ukusa.

zxz

12.11.2014 23:14

Predmet:Sve po spisku

Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
22.10.2012 11:37:25
Kako rekosmo da nostalgija ima prvenstveni zadatak da uljepšava prošlost, nije ni čudo da je meni moja Čaršija najljepša. A kako se uz nostalgiju obavezno zalijepi i neka glupa patetika, što me baš ne čini sretnim, skontam na kraju da je ta Čaršija bila i lijepa, i sada mi je draga, ali samo kao metafora nekog sretnog djetinjstva, dok je u stvarnosti to bila sasvim obična bosanska čaršija u kojoj se desecima godina ništa značajno nije mijenjalo ni dešavalo, sve ono živeći polako, bez srkleta, a i bez nekog stresa ili depresije.

Ipak je, čini mi se, ta moja dobojska Čaršija znala iskoristiti prednost svog položaja, bila je na raskrsnici, na raskrižju, u nju se moglo doći sa sve četiri strane svijeta, ali, isto tako, i otići na istok, zapad, sjever ili jug. Tako se desilo da su početkom XX stoljeća, pa i između dva svjetska rata, neki momci iz moje Čaršije otišli na visoke škole, neki su čak postali doktori i ovdje u Beču.

Jedan od takvih je bio i moj dajdža Hasan, dobro, nije studirao baš u Beču, Nana je rano ostala udovica pa nije bilo para baš za Beča, ali kada je završio studij matematike određeno mu je da bude profesor u Sarajevu. Eh, taj moj dajdža je jedan od krivaca što sam ja zavolio – slikarstvo, naime, dok sam, kao gimnazijalac, tražeći nešto prebirao po kući moje Nane, naiđem na rolnu bijelog, finog papira i – zanijemim. Na papiru je, u tehnici akvarela, bio naslikan cvijet gladiole, ali toliko dobro urađen da mi je trebalo vremena da dođem sebi. Lagani potezi kistom, fascinantni valer ljubičaste boje, čak mi se učinilo da i miris osjetim, samo sam uspio upitati:
-"Šta je ovo?"
-"Ostavi to, to je dajdžino" – rekla mi je Mati.
-"Pa zar dajdža nije matematičar, zar je slikar?"- pitao sam, i dalje zbunjen.
-"Ma, nije slikar, to mu je poklonio njegov najbolji prijatelj iz vremena studija, vidiš, dole ima i potpis – Ismet. To ti je Ismet Mujezinović".

Pa, nije mi trebalo više, Ismet mi je već bio neka vrsta idola, još smo u čitankama imali njegove crteže, onaj njegov partizanski ranjenik na konju uvijek me je pratio, ne sam ranjenik koliko lakoća i superiorna crtačka tehnika tog crteža. Ismet je već tada, u mojoj ranoj mladosti, bio moj slikarski guru, tek sam puno kasnije skontao da je toliko slikarske virtuoznosti u izradi crteža imao, možda, još samo Alfons Mucha, lider "secesije" ("Jugendstil").

Znao sam danima gledati taj Ismetov akvarel, pa se čak usudio i sam nešto slikati.

A onda, jednog dana, u lokalnom Domu kulture gdje sam ja znao "uletati" sa nekim svojim potezima kistom, upitaše me da li bih mogao pripomoći jednom slikaru pri postavljanju njegove izložbe.
-"Ko je slikar?" - upitah.
-"Ismet Mujezinović" – bio je kratak odgovor.

Kao da me je grom strefio.

I onda se pojavio ON, vitak, prosijed razbarušene duže kose, produhovljenog, za nijansu izduženog lica koje je imalo lijepe crte, govorio je tiho, blago, odmjereno i s razlogom.

Dobro, da sad ne pričam šta sam sve doživio u situaciji kada sam njegova ulja na platnu ne samo gledao iz blizine, nego ih i rukom dirao da fizički uspostavim kontakt sa tim slikarskim svijetom. Ono što mi je godinama poslije ostalo lijepo sjećanje na tog čovjeka, osim slikarstva, je i taj njegov lik. Skoro nestvaran, pogotovo ona duža, razbarušena kosa koja je za mene u tom trenutku bila – šok, svi smo mi bili "pristojno" ošišani, "na kratko", pogotovo se pazilo da ti kosa ne bi slučajno pala preko ušiju, jer "šta će reći svijet".

Tada sam shvatio, prvi puta, moć pravila koja uspostavlja masa. Pravila koja ti određuju kako ćeš se šišati, kako ćeš se ponašati, kako ćeš razmišljati, sve mora biti kako je po spisku.

A ON je odudarao od "spiska", bio je drugačiji, njegova individualnost bila je superiorna, nije želio biti dio sive, bezlične mase i njenog malograđanskog ukusa.

zxz	12.11.2014 23:16
Predmet:Moj jarane, Sulejmane Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč 13.10.2012 10:03:54 Ako vas strefi griješna misao i želja da izgubite prijatelja (a pogotovo prijateljicu), najlakše će vam to uspjeti ako ga trznete telefonom u vrijeme kada se prikazuje TV serija "SULEJMAN VELIČANSTVENI". To je pouzdan znak da ste mu pokvarili ne samo taj dan, nego sve slijedeće dane do nove epizode ove sapunice. Eh, ali nije ni on levat, mislim, taj prijatelj, pametan je on, pa će drugi put isključiti telefon kako mu ni jedan idiot ne bi kvario užitak ulaska u jedan egzotičan, fascinantan svijet pun ljubavi i intriga. A mislim da je i grijeh ometati ljude u bijegu od stvarnosti i realnog života sa svim njegovim problemima, u jedan imaginarni, virtualni svijet koji, u ovom slučaju, jeste zasnovan na dosta činjenica i stvarnih fakata, ali ono što mene posebno boli je i spoznaja da je to sve, ipak, maskenbal, komercijalna ubleha, čiji je zadatak da masu udalji od realnosti, ma kakva ona bila. Zato i ne gledam ni jednu sapunicu, pogotovo ovu, da mi ne pokvari fino poznanstvo sa Sulejmanom, još iz moje mladosti. Otkud sad da smo Sule i ja raja? Pa, ne bi se moglo baš tako reći, ali – upoznao sam ga. Kako? Evo, ovako, - istina je da sam u životu neke fine ljude upoznao preko njihovih kćeri, ali Sulejmana sam upoznao preko njegovog sina. Je l` opet – kako? Evo, ovako, - još u djetinjstvu sam se igrao oko džamije na dobojskoj Čaršiji (za one koji ne znaju, za dobojsku Čaršiju se ne kaže – bio sam u Čaršiji, nego – bio sam na Čaršiji, jer se taj dio grada nalazi na brdu iznad ravnice), pa me zagolicalo zašto se ta džamija zove "Selimija". Stariji i pametniji od mene su mi rekli da se tako zove po turskom sultanu Selimu, ali o samom sultanu niko mi ništa nije znao reći. Dobro, kontam ja, kakav li je to čovjek bio da čak iz Stambola, sa Bosfora, pošalje dukate za jednu džamiju u jednoj Čaršiji, Bogu iza nogu. I onda, bezbeli, a šta ću drugo, nego još u ranoj mladosti počnem prebirati po nekim knjigama, što u Doboju, što u Sarajevu, i otkrijem jedan izuzetno fascinantan svijet, i čovjeka koji me je baš oborio s nogu. Ako mislite da me je oborio s nogu što je poslao dukate za džamiju, niste baš blizu tačnog odgovora, radi se o tome da je sultan Selim II bio čovjek čiji su pogledi na život bili skroz po mom ćejfu.

zxz

12.11.2014 23:16

Predmet:Moj jarane, Sulejmane

Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
13.10.2012 10:03:54

Ako vas strefi griješna misao i želja da izgubite prijatelja (a pogotovo prijateljicu), najlakše će vam to uspjeti ako ga trznete telefonom u vrijeme kada se prikazuje TV serija "SULEJMAN VELIČANSTVENI". To je pouzdan znak da ste mu pokvarili ne samo taj dan, nego sve slijedeće dane do nove epizode ove sapunice. Eh, ali nije ni on levat, mislim, taj prijatelj, pametan je on, pa će drugi put isključiti telefon kako mu ni jedan idiot ne bi kvario užitak ulaska u jedan egzotičan, fascinantan svijet pun ljubavi i intriga.

A mislim da je i grijeh ometati ljude u bijegu od stvarnosti i realnog života sa svim njegovim problemima, u jedan imaginarni, virtualni svijet koji, u ovom slučaju, jeste zasnovan na dosta činjenica i stvarnih fakata, ali ono što mene posebno boli je i spoznaja da je to sve, ipak, maskenbal, komercijalna ubleha, čiji je zadatak da masu udalji od realnosti, ma kakva ona bila.

Zato i ne gledam ni jednu sapunicu, pogotovo ovu, da mi ne pokvari fino poznanstvo sa Sulejmanom, još iz moje mladosti.

Otkud sad da smo Sule i ja raja? Pa, ne bi se moglo baš tako reći, ali – upoznao sam ga. Kako? Evo, ovako, - istina je da sam u životu neke fine ljude upoznao preko njihovih kćeri, ali Sulejmana sam upoznao preko njegovog sina.

Je l` opet – kako? Evo, ovako, - još u djetinjstvu sam se igrao oko džamije na dobojskoj Čaršiji (za one koji ne znaju, za dobojsku Čaršiju se ne kaže – bio sam u Čaršiji, nego – bio sam na Čaršiji, jer se taj dio grada nalazi na brdu iznad ravnice), pa me zagolicalo zašto se ta džamija zove "Selimija". Stariji i pametniji od mene su mi rekli da se tako zove po turskom sultanu Selimu, ali o samom sultanu niko mi ništa nije znao reći.

Dobro, kontam ja, kakav li je to čovjek bio da čak iz Stambola, sa Bosfora, pošalje dukate za jednu džamiju u jednoj Čaršiji, Bogu iza nogu. I onda, bezbeli, a šta ću drugo, nego još u ranoj mladosti počnem prebirati po nekim knjigama, što u Doboju, što u Sarajevu, i otkrijem jedan izuzetno fascinantan svijet, i čovjeka koji me je baš oborio s nogu.

Ako mislite da me je oborio s nogu što je poslao dukate za džamiju, niste baš blizu tačnog odgovora, radi se o tome da je sultan Selim II bio čovjek čiji su pogledi na život bili skroz po mom ćejfu.

zxz	12.11.2014 23:17
Predmet:Re: kolumne-Ibrahim Mulaomerović Moj ljubimac je na prijesto zasjeo 1566. godine, kada je već imao 42 godine. Ranije nije bilo šanse, njegov babo, silni Sulejman Kanuni (Zakonodavac) bio je čitav život u dobroj kondiciji, tako da je Selim morao biti dobro strpljiv dok se babo preseli na Ahiret. Eh, ali nije bilo u pitanju samo dobro zdravlje njegova oca, put do prijestolja je bio trnovit, bilo je tu malo žešće konkurencije, naime, Selimov babo Sulejman je imao osam sinova, do 1550 godine četvorica već nisu bila živa, ali ostali su, najstariji Mustafa, sin sultanije Mahidevran Gulbahar (Proljetna ruža), i sinovi što mu je rodila sultanija Hurem, - Selim, Bajazit i Džihangir. Po svim pravilima prijesto je pripadao Mustafi, hem je najstariji, hem je najpametniji. Za njega je austrijski ambasador Buzbek javio u Beč:"Sulejman među svojom djecom ima sina po imenu Mustafa. Čudesno dobro obrazovanog i razboritog i bliži mu se doba vladavine pošto ima 24 ili 25 godina. Dao Bog da barbar takve snage nikada ne dođe blizu nas". A da taj barbar nikada ne dođe blizu nas, pobrinula se lijepa i umiljata sultanija Hurem. sultanija nije bila samo lijepa i umiljata, nego i pametna, i mudra, i lukava, - skontala je, - ako Mustafica zasjedne na prijesto (i sve resto što ide uz prijesto), to znači da će mu prvo pasti na pamet kako se lijepa Hurem uvalila na mjesto njegove majke, a kako Selim, Bajazit i Džihangir nisu sinovi njegove majke, a istovremeno su i konstantna opasnost za carsku krunu, znači, prvo što treba uraditi kada postane sultan je -zna se, - da pobije Hurem i njene sve sinove. Da se kutariše sultanova sina Mustafe, lijepoj sultaniji je, naravno, neko trebao malo pripomoći. Na koga ste posumnjali kao pomoćnika u ubistvu legalnog prijestolonasljednika? Izbor nije baš veliki, jer Gavrilo Princip se rodio puno kasnije, ali i to nije teško odgonetnuti, naime meni dragi Hrvati su poznati kao narod koji svesrdno pomaže kada zapne oko carske krune, tako je i Marija Terezija, iako očigledno nije bila muški potomak, naslijedila habzburšku krunu zahvaljujući glasovima hrvatskog Sabora, a lijepoj Hurem, da sačuva glavu i svoje sinove, pomogao je Rustem-paša Hrvat, Dalmatinac, rođen u Solinu, koji je kao "danak u krvi" došao u Stambol i uznapredovao do sultanovih skuta. Da skratim, uz Rustem-pašinu pomoć, Hurem je ubijedila velikog Sulejmana da ubije vlastitog sina, a za nagradu je Rustem postao sultanov zet, oženio mu je kćerku 1539. godine, da bi pet godina kasnije postao i Veliki vezir Otomanskog carstva. Čestitam. Eh, sad, kad se Selim uvalio na prijesto, jesam li ja trebao postati njegov navijač samo zbog toga? Ma, kakvi, bilo je svakakvih sultana, ali ovaj je bio po mom ćejfu i ukusu, vidio je momak koja je *****ancija biti vladar, te ratovi, te spletke, te intrige, te ubistva najbližih i najrođenijih, i dok ti to, kao njegov babo, sve udeveraš, strefi te smrt, pa od pravog života i nemaš ništa. Zato je moj Selim problem riješio na pravi, filozofski način, - okrenuo se poeziji, muzici, lovu, piću i ženama. Umjesto da živi u strahu od intriga i urota, on je, kakvim ga je pametnim rodila majka Hurem, rađe slijedio, isto tako mog omiljenog, Omara Hajjama koji pjeva: -"Zbirka poezije i burence vina, komad suha kruha – nijema tišina, a ja i ti sami, oko nas pustinja. To je carstvo, a ne kruna od rubina."

zxz

12.11.2014 23:17

Predmet:Re: kolumne-Ibrahim Mulaomerović

Moj ljubimac je na prijesto zasjeo 1566. godine, kada je već imao 42 godine. Ranije nije bilo šanse, njegov babo, silni Sulejman Kanuni (Zakonodavac) bio je čitav život u dobroj kondiciji, tako da je Selim morao biti dobro strpljiv dok se babo preseli na Ahiret.

Eh, ali nije bilo u pitanju samo dobro zdravlje njegova oca, put do prijestolja je bio trnovit, bilo je tu malo žešće konkurencije, naime, Selimov babo Sulejman je imao osam sinova, do 1550 godine četvorica već nisu bila živa, ali ostali su, najstariji Mustafa, sin sultanije Mahidevran Gulbahar (Proljetna ruža), i sinovi što mu je rodila sultanija Hurem, - Selim, Bajazit i Džihangir.

Po svim pravilima prijesto je pripadao Mustafi, hem je najstariji, hem je najpametniji. Za njega je austrijski ambasador Buzbek javio u Beč:"Sulejman među svojom djecom ima sina po imenu Mustafa. Čudesno dobro obrazovanog i razboritog i bliži mu se doba vladavine pošto ima 24 ili 25 godina. Dao Bog da barbar takve snage nikada ne dođe blizu nas".

A da taj barbar nikada ne dođe blizu nas, pobrinula se lijepa i umiljata sultanija Hurem. sultanija nije bila samo lijepa i umiljata, nego i pametna, i mudra, i lukava, - skontala je, - ako Mustafica zasjedne na prijesto (i sve resto što ide uz prijesto), to znači da će mu prvo pasti na pamet kako se lijepa Hurem uvalila na mjesto njegove majke, a kako Selim, Bajazit i Džihangir nisu sinovi njegove majke, a istovremeno su i konstantna opasnost za carsku krunu, znači, prvo što treba uraditi kada postane sultan je -zna se, - da pobije Hurem i njene sve sinove.

Da se kutariše sultanova sina Mustafe, lijepoj sultaniji je, naravno, neko trebao malo pripomoći. Na koga ste posumnjali kao pomoćnika u ubistvu legalnog prijestolonasljednika? Izbor nije baš veliki, jer Gavrilo Princip se rodio puno kasnije, ali i to nije teško odgonetnuti, naime meni dragi Hrvati su poznati kao narod koji svesrdno pomaže kada zapne oko carske krune, tako je i Marija Terezija, iako očigledno nije bila muški potomak, naslijedila habzburšku krunu zahvaljujući glasovima hrvatskog Sabora, a lijepoj Hurem, da sačuva glavu i svoje sinove, pomogao je Rustem-paša Hrvat, Dalmatinac, rođen u Solinu, koji je kao "danak u krvi" došao u Stambol i uznapredovao do sultanovih skuta.

Da skratim, uz Rustem-pašinu pomoć, Hurem je ubijedila velikog Sulejmana da ubije vlastitog sina, a za nagradu je Rustem postao sultanov zet, oženio mu je kćerku 1539. godine, da bi pet godina kasnije postao i Veliki vezir Otomanskog carstva. Čestitam.

Eh, sad, kad se Selim uvalio na prijesto, jesam li ja trebao postati njegov navijač samo zbog toga? Ma, kakvi, bilo je svakakvih sultana, ali ovaj je bio po mom ćejfu i ukusu, vidio je momak koja je *****ancija biti vladar, te ratovi, te spletke, te intrige, te ubistva najbližih i najrođenijih, i dok ti to, kao njegov babo, sve udeveraš, strefi te smrt, pa od pravog života i nemaš ništa. Zato je moj Selim problem riješio na pravi, filozofski način, - okrenuo se poeziji, muzici, lovu, piću i ženama.

Umjesto da živi u strahu od intriga i urota, on je, kakvim ga je pametnim rodila majka Hurem, rađe slijedio, isto tako mog omiljenog, Omara Hajjama koji pjeva:

-"Zbirka poezije i burence vina,
komad suha kruha – nijema tišina,
a ja i ti sami, oko nas pustinja.
To je carstvo, a ne kruna od rubina."

zxz	12.11.2014 23:18
Predmet:Re: kolumne-Ibrahim Mulaomerović Eh, sad, kako ne bi ispalo da se Selim samo ***avao u životu, odlučio je malo i da ratuje, ali, nije mu se nešto dalo na daleke pute, pa bacio oko na susjedni Cipar. A, znate zašto baš Cipar? Pa, najbolji vinogradi su baš na Cipru, a kao što znate, od zrelih proizvoda te biljke prave se božanstveni derivati koji čovjeku ovaj život i ovaj svijet čine daleko ljepšim nego što to izgleda na prvi pogled. Dalje od Cipra mu je bilo baš mrsko da ide, pa je poslao svog zeta, admirala Ali-pašu da sa svojom flotom prevesla malo do Jadranskog mora, pa ti ovaj lijepo navrati prvo u Crnu Goru i zauzme poznate turističke centre Ulcinj, Bar i Budvu, pa onda, kad je već krenuo, opustoši Korčulu, Brač, Hvar i Vis. Jeste, ali nastao je jedan problem, naime, Veneciji, Španiji, a pogotovo Papi, to nikako nije odgovaralo. Cipar, brate, na nezgodnom mjestu, ne znam ko ga baš tu postavi, baš na glavnom pomorskom putu, pa ti ne možeš rahat pljačkati po Sredozemlju ako te neko sa Cipra gleda poprijeko, a da ne govorim da valja proći i pored dalmatinskih otoka koje je Ali-paša fino opljačkao kako bi svijetli sultan imao za cugu i dovoljno dukata da časti cijelu kafanu. Onda ti ova "zapadna koalicija" okupi svoje brodove (a sve je to išlo na vesla), i zaplove malo na jug. Zapovjednik ove kršćanske flote bio je (a ko bi drugi bio, bez obzira što ova moja Austrija nema mora) Juan Austrijski.Ono što mi se kod njega najviše sviđa je to, što je bio vanbračni sin rimskog cara Karla V habzburškog, dok je za ovu utakmicu u turskoj ekipi selektor bio Ali-paša. Pa mi opet nešto Hrvati na pameti, dok je Rustem-paša Hrvat, kao izbjeglica, zaboravio svoj identitet, svoju naciju, svoje korijene, pa čak, sram ga bilo (kako bi rekao svaki čestiti rodoljub), prešao i na drugu vjeru, dotle su u pomorskoj borbi kod Lepanta bili i Hrvati, domoljubi i rodoljubi, neupitni kršćani, što su kao prave patriote svoje živote davali za Veneciju i Španiju. O Papi da i ne govorimo. U bitku su krenule galije, na lijevom krilu, sa otoka Cresa "Sv. Nikola"i Krka "Uskrsnuli Krist", u sredini su bili iz Kopra "Lav", sa Hvara "S. Jeronim", da bi im u zaštitnici plovila šibenska galija "Sv. Juraj". Na desnom krilu su bile galije "Sv. Ivan" sa Raba, "Žena" iz Trogira, te "Sv. Trifun" iz Kotora. Bitka se održala kod Lepanta, što se može gledati i kao sjeverna strana Korintskog zaljeva (Nafpaktos, što bi rekli Grci, ili na turskom Inebahti). Bila je to bitka u kojoj se Selim uvjerio u ispravnost svoje filozofije da je ljepše piti dobro vino nego voditi loše ratove, pa kad je izgubio bitku u kojoj je Ali-paša, osim bitke, izgubio i glavu, sultan je imao samo duhovitu primjedbu: -"Kršćani su mi u Lepantu odrezali – bradu, a ja sam njima na Cipru – ruku, meni će brada ponovo narasti." Ja ne znam koliko je Selimu brada porasla, ali znam da je znao pretjerati u tom svom hedonizmu, nije džaba u pisanim dokumentima ostao zapisan kao Selim II Pijanica, pa je u jednoj prilici, u palati Topkapi, dobro natreskan imao peh, onako pijan okliznuo se na mokar pod i pao, i umjesto da blebne na pod kao svaki normalni pijanac, on umjesto guzice podmetne glavu. I preseli se na Ahiret. Rekoh, nešto sam Selima prihvatio kao svog, pa je bio normalan slijed stvari da se raspitam ko mu je otac, i je li mu mati poštena i iz čestite familije. Kad, ono, u knjigama – iznenađenje. Mati mu Hurem, Valide sultan (sultanija, kraljica majka) Osmanskog carstva, što znači i islamskog, - Vlahinja (kako bi se u mahali reklo), kćerka pravoslavnog popa u Poljskoj koji je tu došao iz Ukrajine, pa kad su Tatari u jednom napadu mladu damu odveli u roblje, završila je u Stambolu, na Bosforu. Njeno pravo ime je Aleksandra la rosa Lisowska, da bi dolaskom na sultanov dvor dobila ime Hurem, a kad je postala i sultanija, zapadnjaci su je zvali Roxelana. Ono što mene obara s nogu kod ove dame je – njena snaga. Ne ona sirova snaga, nego ona fina, suptilna, koju može posjedovati samo izuzetno pametna, a uz to uporna i hrabra žena, snaga koja uz razoružavajući osmjeh ruši sve pred sobom. Halooo, fascinantno je to kada se neko od robinje, koju su ponižavali i maltretirali, svojom pameću i svojom ljepotom pretvori u najmoćniju ženu carevine. Stoga, dami srdačno moj naklon i rukoljub (šta ću, bečki maniri). A babo? Eh, babo je priča obaška. Kako je njegov život opisan u spomenutoj TV seriji, ne bih gledateljima kvario dojam svojom pričom o njemu, pogotovo što prema tom gospodinu imam neke različite dojmove. Naime, Sulejman Kanuni (Zakonodavac) je čitav svoj život posvetio jačanju svog carstva, bio je pametan i obrazovan, govorio je arapski, perzijski, staroturski jezik čagata, i naravno, naš jezik (da ga cijeli svijet razumije), bio je uzoran i smatraju ga jednim od najvećih državnika Otomanskog carstva. I tu je on zaslužio moje poštovanje, ali ne i moju naklonost. Ali, ima i toga, mislim na moju naklonost, dovoljno je samo ovo kada Sulejman Veličanstveni (kako su ga zvali zapadnjaci), pod pseudonimom "Muhibib", piše voljenoj Hurem: -"Tron moje usamljene niše, mo**gatstvo, moja ljubav, moja mjesečina. Moj najiskreniji prijatelju, moj povjerenik, moj razlog postojanja, moja sultanija, moja ljubav. Najljepša među najljepšima ... Moje proljeće, moja vesela uočljiva ljubav, moj dan, moja draga, moj list što se smije... Moja biljka, moja najslađa, moja ruža, jedina koja me ne uznemiruje na ovome svijetu... Moj Carigrad, moj Karaman, zemlja moje Anadolije, moj Budahšan i Horasan. Moja žena lijepe kose, moja ljubav..." Vidiš ti našeg Suleta, iza dostojanstvenog oklopa jednog autoritarnog vladara i diktatora, krije se emotivna, lirska ljudska duša koju pametno žensko može da okreće oko malog prsta, pa ga čak nagovori da ubije i vlastitog sina (ne njenog, naravno). Našao sam ja o Sulejmanu, iz različitih izvora, vazdan podataka, od stupanja na prijesto u njegovoj 26. godini, preko njegovih reformi sa ciljem jačanja carstva, pa preko ratova, pobjeda, ali i neuspješne opsade Beča, njegovoj velikoj očinskoj ljubavi prema kćerki Mihriman, pa sve do bitke kod Sigeta gdje je završena priča o veličanstvenom životu čovjeka koji je ostavio veliki trag u svjetskoj povijesti, ali, da ne otimam kruh onima što prave sapunice. Prestao sam već da gunđam protiv sapunica i turbo-folka, tih vjesnika malograđanskog ukusa, uostalom, zar se moraju samo čitati knjige ili slušati samo kvalitetna muzika, ionako, hvala Bogu, u životu ima i disciplina – površinsko plivanje.

zxz

12.11.2014 23:18

Predmet:Re: kolumne-Ibrahim Mulaomerović

Eh, sad, kako ne bi ispalo da se Selim samo *****avao u životu, odlučio je malo i da ratuje, ali, nije mu se nešto dalo na daleke pute, pa bacio oko na susjedni Cipar.

A, znate zašto baš Cipar? Pa, najbolji vinogradi su baš na Cipru, a kao što znate, od zrelih proizvoda te biljke prave se božanstveni derivati koji čovjeku ovaj život i ovaj svijet čine daleko ljepšim nego što to izgleda na prvi pogled.

Dalje od Cipra mu je bilo baš mrsko da ide, pa je poslao svog zeta, admirala Ali-pašu da sa svojom flotom prevesla malo do Jadranskog mora, pa ti ovaj lijepo navrati prvo u Crnu Goru i zauzme poznate turističke centre Ulcinj, Bar i Budvu, pa onda, kad je već krenuo, opustoši Korčulu, Brač, Hvar i Vis.

Jeste, ali nastao je jedan problem, naime, Veneciji, Španiji, a pogotovo Papi, to nikako nije odgovaralo. Cipar, brate, na nezgodnom mjestu, ne znam ko ga baš tu postavi, baš na glavnom pomorskom putu, pa ti ne možeš rahat pljačkati po Sredozemlju ako te neko sa Cipra gleda poprijeko, a da ne govorim da valja proći i pored dalmatinskih otoka koje je Ali-paša fino opljačkao kako bi svijetli sultan imao za cugu i dovoljno dukata da časti cijelu kafanu.

Onda ti ova "zapadna koalicija" okupi svoje brodove (a sve je to išlo na vesla), i zaplove malo na jug. Zapovjednik ove kršćanske flote bio je (a ko bi drugi bio, bez obzira što ova moja Austrija nema mora) Juan Austrijski.Ono što mi se kod njega najviše sviđa je to, što je bio vanbračni sin rimskog cara Karla V habzburškog, dok je za ovu utakmicu u turskoj ekipi selektor bio Ali-paša.

Pa mi opet nešto Hrvati na pameti, dok je Rustem-paša Hrvat, kao izbjeglica, zaboravio svoj identitet, svoju naciju, svoje korijene, pa čak, sram ga bilo (kako bi rekao svaki čestiti rodoljub), prešao i na drugu vjeru, dotle su u pomorskoj borbi kod Lepanta bili i Hrvati, domoljubi i rodoljubi, neupitni kršćani, što su kao prave patriote svoje živote davali za Veneciju i Španiju. O Papi da i ne govorimo. U bitku su krenule galije, na lijevom krilu, sa otoka Cresa "Sv. Nikola"i Krka "Uskrsnuli Krist", u sredini su bili iz Kopra "Lav", sa Hvara "S. Jeronim", da bi im u zaštitnici plovila šibenska galija "Sv. Juraj". Na desnom krilu su bile galije "Sv. Ivan" sa Raba, "Žena" iz Trogira, te "Sv. Trifun" iz Kotora.

Bitka se održala kod Lepanta, što se može gledati i kao sjeverna strana Korintskog zaljeva (Nafpaktos, što bi rekli Grci, ili na turskom Inebahti). Bila je to bitka u kojoj se Selim uvjerio u ispravnost svoje filozofije da je ljepše piti dobro vino nego voditi loše ratove, pa kad je izgubio bitku u kojoj je Ali-paša, osim bitke, izgubio i glavu, sultan je imao samo duhovitu primjedbu:
-"Kršćani su mi u Lepantu odrezali – bradu, a ja sam njima na Cipru – ruku, meni će brada ponovo narasti."

Ja ne znam koliko je Selimu brada porasla, ali znam da je znao pretjerati u tom svom hedonizmu, nije džaba u pisanim dokumentima ostao zapisan kao Selim II Pijanica, pa je u jednoj prilici, u palati Topkapi, dobro natreskan imao peh, onako pijan okliznuo se na mokar pod i pao, i umjesto da blebne na pod kao svaki normalni pijanac, on umjesto guzice podmetne glavu. I preseli se na Ahiret.

Rekoh, nešto sam Selima prihvatio kao svog, pa je bio normalan slijed stvari da se raspitam ko mu je otac, i je li mu mati poštena i iz čestite familije.

Kad, ono, u knjigama – iznenađenje. Mati mu Hurem, Valide sultan (sultanija, kraljica majka) Osmanskog carstva, što znači i islamskog, - Vlahinja (kako bi se u mahali reklo), kćerka pravoslavnog popa u Poljskoj koji je tu došao iz Ukrajine, pa kad su Tatari u jednom napadu mladu damu odveli u roblje, završila je u Stambolu, na Bosforu.

Njeno pravo ime je Aleksandra la rosa Lisowska, da bi dolaskom na sultanov dvor dobila ime Hurem, a kad je postala i sultanija, zapadnjaci su je zvali Roxelana.

Ono što mene obara s nogu kod ove dame je – njena snaga. Ne ona sirova snaga, nego ona fina, suptilna, koju može posjedovati samo izuzetno pametna, a uz to uporna i hrabra žena, snaga koja uz razoružavajući osmjeh ruši sve pred sobom. Halooo, fascinantno je to kada se neko od robinje, koju su ponižavali i maltretirali, svojom pameću i svojom ljepotom pretvori u najmoćniju ženu carevine. Stoga, dami srdačno moj naklon i rukoljub (šta ću, bečki maniri).

A babo? Eh, babo je priča obaška. Kako je njegov život opisan u spomenutoj TV seriji, ne bih gledateljima kvario dojam svojom pričom o njemu, pogotovo što prema tom gospodinu imam neke različite dojmove. Naime, Sulejman Kanuni (Zakonodavac) je čitav svoj život posvetio jačanju svog carstva, bio je pametan i obrazovan, govorio je arapski, perzijski, staroturski jezik čagata, i naravno, naš jezik (da ga cijeli svijet razumije), bio je uzoran i smatraju ga jednim od najvećih državnika Otomanskog carstva. I tu je on zaslužio moje poštovanje, ali ne i moju naklonost.

Ali, ima i toga, mislim na moju naklonost, dovoljno je samo ovo kada Sulejman Veličanstveni (kako su ga zvali zapadnjaci), pod pseudonimom "Muhibib", piše voljenoj Hurem:

-"Tron moje usamljene niše, mo****gatstvo, moja ljubav, moja mjesečina. Moj najiskreniji prijatelju, moj povjerenik, moj razlog postojanja, moja sultanija, moja ljubav. Najljepša među najljepšima ... Moje proljeće, moja vesela uočljiva ljubav, moj dan, moja draga, moj list što se smije... Moja biljka, moja najslađa, moja ruža, jedina koja me ne uznemiruje na ovome svijetu... Moj Carigrad, moj Karaman, zemlja moje Anadolije, moj Budahšan i Horasan. Moja žena lijepe kose, moja ljubav..."

Vidiš ti našeg Suleta, iza dostojanstvenog oklopa jednog autoritarnog vladara i diktatora, krije se emotivna, lirska ljudska duša koju pametno žensko može da okreće oko malog prsta, pa ga čak nagovori da ubije i vlastitog sina (ne njenog, naravno).

Našao sam ja o Sulejmanu, iz različitih izvora, vazdan podataka, od stupanja na prijesto u njegovoj 26. godini, preko njegovih reformi sa ciljem jačanja carstva, pa preko ratova, pobjeda, ali i neuspješne opsade Beča, njegovoj velikoj očinskoj ljubavi prema kćerki Mihriman, pa sve do bitke kod Sigeta gdje je završena priča o veličanstvenom životu čovjeka koji je ostavio veliki trag u svjetskoj povijesti, ali, da ne otimam kruh onima što prave sapunice.

Prestao sam već da gunđam protiv sapunica i turbo-folka, tih vjesnika malograđanskog ukusa, uostalom, zar se moraju samo čitati knjige ili slušati samo kvalitetna muzika, ionako, hvala Bogu, u životu ima i disciplina – površinsko plivanje.