Centar za edukaciju-BiH

Predmet:Dokumentarni filmovi - prošlost naroda Balkana

---

Kad te moja čakija ubode

Film Krste Papića, u kojem se iznose opisi događaja i razgovori sa sudionicima i svjedocima nesretnih događaja.1968., Jugoslavija, 14 min.

Dokumentarni film jezivog naziva "Kad te moja čakija ubode" govori o crnim i tragičnim ubojstvima počinjenim na karakterističan način za prostore Balkana: klanje, ubodi noževima, čakijama i sjekirama nakon čašice više. U filmu se pojavljuju sudionici događaja koji opisuju situacije u kojima su se potezale čakije na rodbinu, prijatelje i susjede zbog puta, međe, ružnog pogleda ili riječi. Dio radnje filma odvija se u obližnjim selima oko planine Majevica nadomak Tuzle.



iz toga dokumentarca jedan mladi pjesnik u pjesmi koju je napisao govori o toj problematici. Kaže da je to zlo duboko usađeno u čovjeka. Alkohol, vjera il neka sitnica samo su isprike da čovjek na čovjeka potegne nož.
Evo njegove pjesme:
ja kao pjesnik i covjek umjetnik razmisljao sam o tome problemu dublje i šire nego što vi možete bolan, ostali. Vama svaka čast al ja nebi bio bolan, umijetnik kada stvar nebi gledao duboko i učeno. Bolan, ja pitanje noža shvaćam široko. Ja gledam, kako da vam kazem, istorijski. Jer kada se nož bolan, toliko poteže u miru kad je čovjek samo malo lud, koliko ga pozeže u ratu kada je ludi iljadu puta više nego pametniji

Naši ljudi, da su ludi

ko da im je vražja koža,svak se drži svoga noža.
Tragedija to je prava,što učini ova sprava.
Za sitnicu , malu svađu,pa za ništa,često puta pokolju se nasred puta.
Gdje god bili, kud odemo,glupo da se bodemo.
Još u miru ne toliko,al u ratu ljudska kliko.
Nije važno tko je kakve vjere,svi se kolju preko svake mjere.
Stoljećima stoji jeka,oće čovjek ubiti čovjeka.
Šta je to u ljudskom rodu,da se ljudi tako bodu.
Više o tom nema zbora,to zlo nestat mora.
Dan će svanut, sunce granut,shvatić čemo jednog dana,da je dosta tog megdana.

U narodu se poticalo to zlo, pa je tako bilo sramota ako si dobio manje od 1 godine zatvora. Čovjek se nije smijo vratiti u selo sa malom kazno. Tek zatvor od 2-10 godina govorio je o pravom "muškarcu".
Narod je napisao i pjesme koje je pjevao potičući ljude na zlo i mržnju.
Evo nekih narodnih stihova:

Oj barabo, bojiš li se Boga, bojim Boga i više nikoga.
Evo vuka koji bi se tuko, di su voli koji bi se boli.
Moj nožino oštar si u kljunu, stalno oćeš zametniti bunu.
Sikirice mala ti držala, oće moći do rebara doći.
Koga moja nožina ubode, netreba mu ni kruha ni vode.
Evo momka, ne puši, ne pije, vratijo se jučer sa robije.
Još se nije rodila budala, da bi meni preko puta stala.
Od udarca moga buzdovana, netreba ti ni piće ni hrana.
U male mi košulja vezena, a u mene nožon probodena.
Ruko moja, šaka ti od srebra, kome li ćeš polomiti rebra.
Sinoć name poletile flaše, ja zinijo da me ne promaše.
Pucaj, pali moj pištole stari dok te nisu odneli žandari.
Krvi moja, ćuko te popijo, imal iko da bi se pobijo.
Ko na mene udari malena, udovica ostat će mu žena.
Ko se boji noža karikaša, nek ne iđe meni za pajdaša.
Kiša pada a i munja šara, gonjaju me četeri žandara.

---

Predmet:Re: Dokumentarni filmovi - prošlost naroda Balkana

---

ČVOR, Jugoslavija, 1969., 14 min.

U modernoj zgradi željezničkog kolodvora u Vinkovcima susrećemo naličje socijalističkih uspjeha - besperspektivne sezonske radnike i beskućnike - ali i entuzijastičnog šefa stanice.
Krsto Papić na briljantan način u samo 11 minuta uspio je oslikati sudbine tadašnjih putnika kojima je vinkovački kolodvor bio dolaznom ili odlaznom stanicom.

---