Prikazi cijelu temu
21.04.2017 10:06
21.04.2017 10:06
Predmet:Re: Đuboks
Mosa Pijade zasluzan je za enormnu popularnost Yu-Mexa od ranih pedesetih do konca šezdesetih godina. U to doba su najprije Jugoton, a zatim PGP RTB i Diskos objavili na stotine više ili manje uspješnih prepjeva popularnih songova iz meksičkih filmova. Na vrhu tog nepreglednog popisa nalazila se famozna pjesma “Mama Huanita (Jedan dan života)“ koju su u različitim prepjevima obradili Predrag Cune Gojković, Ivo Robić, Ivica Šerfezi, Mišo Kovač, Pro Arte i dvije najveće zvijezde Yu-Mexa, Beograđanin Slavko Perović i Nikšićanin Nikola Karović.
“Mama Huanita” u ovim krajevima ostavila puno dublji trag od “Satisfaction” ili “Smoke On the Water”.Poslije rezolucije Informbiroa, iz ovdašnjih kino dvorana tada su naglo iščezli ruski filmovi. Američki su za režim bili još opasniji pa je Moša preporučio da se rupa u ponudi zatvori uvozom iz Meksika. Gotovo netaknut Drugim svjetskim ratom Meksiko je tijekom četrdesetih bilježio veliki ekonomski rast koji je bio podloga za razvoj živahne nacionalne kinematografije, u velikoj mjeri inspirirane Hollywoodom, ali upadljivo obojene lokalnim koloritom . Iz rustikalnog svijeta marijačija, pončosa i sombrera izronili su filmski junaci beskrajno odani ženama, alkoholu i revoluciji. Ideologija tih revolucionara okupljenih oko Emiliana Zapate i Pancha Ville bila je klasna borba. Prikazani kao zaštitnici potlačenih seljaka, do posljednjeg daha suprotstavljeni gramzivim veleposjednicima. Početkom pedesetih iz Meksika je stigao film Emilia Fernandeza “Jedan dan života”. Strogo kontroliranu jugoslavensku granicu s njim je prešla i “Mama Huanita”, prigodna filmska adaptacija tradicionalne rođendanske pjesme “Las mananitas”.
Fernandez je bio vodeći meksički redatelj tog vremena, svjetski poznat kao prvi poslijeratni dobitnik Zlatne palme u Cannesu s filmom “Maria Candelaria”. U njegovoj biografiji naći ćete zanimljivih podataka o tome kako je nakon burne revolucionarne mladosti dospio na robiju pa je pobjegao u Hollywood gdje je pozirao kao model za kipić Oscar. Nakon osvajanja Zlatne palme Fernandez je režirao po tri filma godišnje i nizao uspjehe osobito na španjolskom govornom području, međutim “Jedan dan života“ je daleko najbolje prošao u Jugoslaviji.
U zagrebačkim kinematografima prikazivan je čak 284 dana. Za par godina srušio je sve rekorde gledanosti, a “Mama Huanita” i meksikanski melos trajno su upisani u ovdašnju kolektivnu memoriju. Popularnost pjesama iz meksičkih filmova ubrzo se prelila u radijski eter kroz interpretacije na priučenom španjolskom i mnoštvo lokalnih prepjeva. Od 1953. u tome je prednjačio trio Dragana Tomljanovića, a zatim su na scenu stupili riječki trio TiViDi i Meksikanski orkestar Nikice Kalogjere. TiViDi se afirmirao obradama “Mama Huanita2, “Četiri staze”, “Aj, Halisko” i “Vedro nebo” (Cielito Lindo), dok je Nikica Kalogjera komponirao “Sombrero”, vjerojatno prvu domaću autorsku pjesmu u meksikanskom stilu. Moša Pijade umro je 1957. i nije mogao vidjeti što je sve donijela njegova promeksička direktiva. Produkcija Yu-Mexa proširila se do neslućenih razmjera pa su u nju istodobno ulazili renomirani pjevači šlagera poput Ive Robića i na drugoj strani neki živopisni tipovi poput Ljubomira Milića, lidera ansambla Paloma.
Nikola Karovic i Slavko Perovic - Mama Huanita
Mosa Pijade zasluzan je za enormnu popularnost Yu-Mexa od ranih pedesetih do konca šezdesetih godina. U to doba su najprije Jugoton, a zatim PGP RTB i Diskos objavili na stotine više ili manje uspješnih prepjeva popularnih songova iz meksičkih filmova. Na vrhu tog nepreglednog popisa nalazila se famozna pjesma “Mama Huanita (Jedan dan života)“ koju su u različitim prepjevima obradili Predrag Cune Gojković, Ivo Robić, Ivica Šerfezi, Mišo Kovač, Pro Arte i dvije najveće zvijezde Yu-Mexa, Beograđanin Slavko Perović i Nikšićanin Nikola Karović.
“Mama Huanita” u ovim krajevima ostavila puno dublji trag od “Satisfaction” ili “Smoke On the Water”.Poslije rezolucije Informbiroa, iz ovdašnjih kino dvorana tada su naglo iščezli ruski filmovi. Američki su za režim bili još opasniji pa je Moša preporučio da se rupa u ponudi zatvori uvozom iz Meksika. Gotovo netaknut Drugim svjetskim ratom Meksiko je tijekom četrdesetih bilježio veliki ekonomski rast koji je bio podloga za razvoj živahne nacionalne kinematografije, u velikoj mjeri inspirirane Hollywoodom, ali upadljivo obojene lokalnim koloritom . Iz rustikalnog svijeta marijačija, pončosa i sombrera izronili su filmski junaci beskrajno odani ženama, alkoholu i revoluciji. Ideologija tih revolucionara okupljenih oko Emiliana Zapate i Pancha Ville bila je klasna borba. Prikazani kao zaštitnici potlačenih seljaka, do posljednjeg daha suprotstavljeni gramzivim veleposjednicima. Početkom pedesetih iz Meksika je stigao film Emilia Fernandeza “Jedan dan života”. Strogo kontroliranu jugoslavensku granicu s njim je prešla i “Mama Huanita”, prigodna filmska adaptacija tradicionalne rođendanske pjesme “Las mananitas”.
Fernandez je bio vodeći meksički redatelj tog vremena, svjetski poznat kao prvi poslijeratni dobitnik Zlatne palme u Cannesu s filmom “Maria Candelaria”. U njegovoj biografiji naći ćete zanimljivih podataka o tome kako je nakon burne revolucionarne mladosti dospio na robiju pa je pobjegao u Hollywood gdje je pozirao kao model za kipić Oscar. Nakon osvajanja Zlatne palme Fernandez je režirao po tri filma godišnje i nizao uspjehe osobito na španjolskom govornom području, međutim “Jedan dan života“ je daleko najbolje prošao u Jugoslaviji.
U zagrebačkim kinematografima prikazivan je čak 284 dana. Za par godina srušio je sve rekorde gledanosti, a “Mama Huanita” i meksikanski melos trajno su upisani u ovdašnju kolektivnu memoriju. Popularnost pjesama iz meksičkih filmova ubrzo se prelila u radijski eter kroz interpretacije na priučenom španjolskom i mnoštvo lokalnih prepjeva. Od 1953. u tome je prednjačio trio Dragana Tomljanovića, a zatim su na scenu stupili riječki trio TiViDi i Meksikanski orkestar Nikice Kalogjere. TiViDi se afirmirao obradama “Mama Huanita2, “Četiri staze”, “Aj, Halisko” i “Vedro nebo” (Cielito Lindo), dok je Nikica Kalogjera komponirao “Sombrero”, vjerojatno prvu domaću autorsku pjesmu u meksikanskom stilu. Moša Pijade umro je 1957. i nije mogao vidjeti što je sve donijela njegova promeksička direktiva. Produkcija Yu-Mexa proširila se do neslućenih razmjera pa su u nju istodobno ulazili renomirani pjevači šlagera poput Ive Robića i na drugoj strani neki živopisni tipovi poput Ljubomira Milića, lidera ansambla Paloma.
Nikola Karovic i Slavko Perovic - Mama Huanita
zivot je moja domovina.