iCentar » Ostale teme » SFRJ » Postkomunistička biografija Josipa Broza

zxz	30.05.2012 12:49
Predmet:Postkomunistička biografija Josipa Broza Ugledni hrvatski historičar dr. Ivo Goldstein, redovni profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, autor više od stotinu znanstvenih i stručnih radova, upravo dovršava veliku studiju o Josipu Brozu Titu. Nakon višegodišnjega skrupuloznog istraživanja goleme dokumentarne građe prikupio je obilje vrijednih podataka za posve novu, postkomunističku biografiju jugoslavenskoga predsjednika. Goldsteinova knjiga prvo je veliko, sintetsko historijskonaučno djelo o Titu, koje nije pisano ni u kakvoj ideološkoj paradigmi niti je kontaminirano gradivom kakvim operiraju brojna šund-publicistička izdanja o Josipu Brozu. Na molbu Globusova uredništva dr. Ivo Goldstein izdvojio je nekoliko cjelina iz opsežnoga rukopisa i prilagodio ih novinskim potrebama, te ih prvi objavljujemo u “sirovu” izdanju, uz redakcijsku opremu. Knjiga izlazi iz štampe 2013. Josip Broz Tito umnogome je određivao tokove hrvatske (i jugoslavenske) povijesti gotovo 40 godina, od početka Drugog svjetskoga rata u Hrvatskoj pa do smrti. Dok je za Churchilla, Roosevelta, Staljina, De Gaullea, Hitlera, Mussolinija, Pavelića već prilično jasno kakvo im je mjesto u historiji njihovih naroda i svijeta, o Titu u njegovoj domovini i susjednim zemljama u kojima je djelovao još traje tvrda podvojenost. Nema dvojbe da će se o Titu i njegovoj ulozi u povijesti još dugo voditi rasprave: dijelom je to zato što su nacionalne historije uvijek željne fascinantnih legendi o stvarnim junacima, koje izdašno potkrepljuju zajedničke samosvijesti cijelih naroda i osobne samosvijesti njihovih pripadnika. I danas, 32 godine nakon Titove smrti, činjenice iz njegove biografije, pa i njegova biografija u cjelini, izazivaju veliku pozornost, veću negoli za ijednu drugu ličnost hrvatske (ili eksjugoslavenske) historije. Ali svaka prava biografija neminovno ljušti legendu i vraća nas potrazi za golim životnim činjenicama. Jedna od osnovnih Titovih odlika bila je da je bio hrabar čovjek – pokazao je to već 1928. godine, kada je na Bombaškom procesu hrabro priznao krivnju znajući da time sebe šalje na višegodišnju robiju. Pozvao je 1941. na ustanak te je stvarao partizanski pokret praktički ni iz čega, hrabro se pouzdajući u procjenu da će uspjeti okupiti dovoljno pristaša i ljudi spremnih na borbu u trenutku kada su njihove nacije već duboko zaglibile u međuetničko nasilje i rat. Ratnim zaslugama uspio je nadrasti ulogu sovjetskoga pijuna, koja mu je u ratu, a i u bilo kakvu poslijeratnom razvoju, bila namijenjena. To mu je dalo oslonac da se u odsudnom trenutku suprotstavi Sovjetima, opet se hrabro pouzdajući u procjenu da će uspjeti okupiti dovoljno pristaša i ljudi spremnih da ga podrže u otvorenom sukobu, sve do moguće oružane borbe protiv tadašnje komunističke supersile, prenosi "Globus". Nema sumnje – Tito ima najveće zasluge kao ratni vođa: iskazao se kao vojni komandant koji brzo uči (i na greškama), znao je uspostaviti odnos s podređenima, znao je komandirati. Na političkom planu, partizanski se pokret obraćao svim jugoslavenskim nacijama i svakoj na specifičan način obećavao ukidanje predratnih nejednakosti, oličenim, po Titovim riječima, u klasnoj eksploataciji i velikosrpskoj hegemoniji. Nakon što je neslavno propao njegov eksperiment u Srbiji (“Užička republika”) s uspostavom prerano oslobođenih teritorija i njihove frontalne i odsudne obrane, Tito je vješto prešao u BiH, gdje je ustaška vlast, vršeći teške zločine, već razbuktala snažan otpor, između ostaloga i krvavu četničku osvetu. Na tom prostoru, uključujući i znatne dijelove Hrvatske, Tito je osigurao najsnažniju podršku svome pokretu, nudeći državu lišenu stranih osvajača, ustaškoga terora i velikosrpske hegemonije. Istovremeno je te četiri ratne godine iskoristio za svoju osobnu promociju koja ga je lansirala u neprijepornog vladara u zemlji sve do smrti. Svoj je Vrhovni štab učinio središtem i simbolom životnosti partizanskoga pokreta. Na oslobođenim je područjima odmah dao organizirati zametke civilne vlasti, koja je postupno širila svoju strukturu i općenito jačala i već se u ratu osposobila za preuzimanje vlasti u cijeloj zemlji.

zxz

30.05.2012 12:49

Predmet:Postkomunistička biografija Josipa Broza

Ugledni hrvatski historičar dr. Ivo Goldstein, redovni profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, autor više od stotinu znanstvenih i stručnih radova, upravo dovršava veliku studiju o Josipu Brozu Titu.

Nakon višegodišnjega skrupuloznog istraživanja goleme dokumentarne građe prikupio je obilje vrijednih podataka za posve novu, postkomunističku biografiju jugoslavenskoga predsjednika. Goldsteinova knjiga prvo je veliko, sintetsko historijskonaučno djelo o Titu, koje nije pisano ni u kakvoj ideološkoj paradigmi niti je kontaminirano gradivom kakvim operiraju brojna šund-publicistička izdanja o Josipu Brozu.

Na molbu Globusova uredništva dr. Ivo Goldstein izdvojio je nekoliko cjelina iz opsežnoga rukopisa i prilagodio ih novinskim potrebama, te ih prvi objavljujemo u “sirovu” izdanju, uz redakcijsku opremu. Knjiga izlazi iz štampe 2013.

Josip Broz Tito umnogome je određivao tokove hrvatske (i jugoslavenske) povijesti gotovo 40 godina, od početka Drugog svjetskoga rata u Hrvatskoj pa do smrti.

Dok je za Churchilla, Roosevelta, Staljina, De Gaullea, Hitlera, Mussolinija, Pavelića već prilično jasno kakvo im je mjesto u historiji njihovih naroda i svijeta, o Titu u njegovoj domovini i susjednim zemljama u kojima je djelovao još traje tvrda podvojenost.

Nema dvojbe da će se o Titu i njegovoj ulozi u povijesti još dugo voditi rasprave: dijelom je to zato što su nacionalne historije uvijek željne fascinantnih legendi o stvarnim junacima, koje izdašno potkrepljuju zajedničke samosvijesti cijelih naroda i osobne samosvijesti njihovih pripadnika.

I danas, 32 godine nakon Titove smrti, činjenice iz njegove biografije, pa i njegova biografija u cjelini, izazivaju veliku pozornost, veću negoli za ijednu drugu ličnost hrvatske (ili eksjugoslavenske) historije.

Ali svaka prava biografija neminovno ljušti legendu i vraća nas potrazi za golim životnim činjenicama.

Jedna od osnovnih Titovih odlika bila je da je bio hrabar čovjek – pokazao je to već 1928. godine, kada je na Bombaškom procesu hrabro priznao krivnju znajući da time sebe šalje na višegodišnju robiju. Pozvao je 1941. na ustanak te je stvarao partizanski pokret praktički ni iz čega, hrabro se pouzdajući u procjenu da će uspjeti okupiti dovoljno pristaša i ljudi spremnih na borbu u trenutku kada su njihove nacije već duboko zaglibile u međuetničko nasilje i rat.

Ratnim zaslugama uspio je nadrasti ulogu sovjetskoga pijuna, koja mu je u ratu, a i u bilo kakvu poslijeratnom razvoju, bila namijenjena. To mu je dalo oslonac da se u odsudnom trenutku suprotstavi Sovjetima, opet se hrabro pouzdajući u procjenu da će uspjeti okupiti dovoljno pristaša i ljudi spremnih da ga podrže u otvorenom sukobu, sve do moguće oružane borbe protiv tadašnje komunističke supersile, prenosi "Globus".

Nema sumnje – Tito ima najveće zasluge kao ratni vođa: iskazao se kao vojni komandant koji brzo uči (i na greškama), znao je uspostaviti odnos s podređenima, znao je komandirati. Na političkom planu, partizanski se pokret obraćao svim jugoslavenskim nacijama i svakoj na specifičan način obećavao ukidanje predratnih nejednakosti, oličenim, po Titovim riječima, u klasnoj eksploataciji i velikosrpskoj hegemoniji.

Nakon što je neslavno propao njegov eksperiment u Srbiji (“Užička republika”) s uspostavom prerano oslobođenih teritorija i njihove frontalne i odsudne obrane, Tito je vješto prešao u BiH, gdje je ustaška vlast, vršeći teške zločine, već razbuktala snažan otpor, između ostaloga i krvavu četničku osvetu. Na tom prostoru, uključujući i znatne dijelove Hrvatske, Tito je osigurao najsnažniju podršku svome pokretu, nudeći državu lišenu stranih osvajača, ustaškoga terora i velikosrpske hegemonije.

Istovremeno je te četiri ratne godine iskoristio za svoju osobnu promociju koja ga je lansirala u neprijepornog vladara u zemlji sve do smrti. Svoj je Vrhovni štab učinio središtem i simbolom životnosti partizanskoga pokreta. Na oslobođenim je područjima odmah dao organizirati zametke civilne vlasti, koja je postupno širila svoju strukturu i općenito jačala i već se u ratu osposobila za preuzimanje vlasti u cijeloj zemlji.