Centar za edukaciju-BiH

Predmet:Bečka torta i turska kafa

---

Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
01.04.2012 13:13:02
Ne znam kako vi, ali kad mene put odvede u neku drugu zemlju pa ogladnim, onda ne gledam da što prije nešto pojedem, nego gledam da pojedem ono što je karakteristično za taj kraj i to podneblje. U Italiji, na primjer, ćevapčići mi neće pasti na pamet, zna se italijanska kuhinja, od pizze, pa preko raznoraznih tjestenina do morskih specijaliteta; kao što, recimo, Tirol ima svoje specifičnosti u hrani, pa oni u Francuskoj, ili ne znam već u kojoj drugoj zemlji, uvijek tražim njihova nacionalna jela. I uvijek uživam u tome.

A znate li koje je nacionalno jelo, kako ja to vidim, na vrhu top liste u Beču ? Kebab. Na drugom mjestu je pizza, a njima uz bok idu ćevapčići. A bečka šnicla ? - pitaće se netko neupućen. I bečka šnicla se, hvala na pitanju, drži veoma dobro, ona je na vrlo visokom četvrtom mjestu. Da je ova rang lista u Stambolu na Bosforu ne bi ni čudilo, ali otkud Turci zavladaše Bečom ?

E, pa, Turci su, haman, došli tobe, došlo im iz odnekud u glavu pa shvatili da tiha voda brijeg valja. A probali su oni još davno zavladati Bečom ali im nikako nije uspijevalo.

Prvi puta je to bilo davno kada su Turci bili domaći stanovnici u Srbiji i Bosni, ali sila nema granica kada je apetit za osvajanjem u pitanju, pa bacila oko na Beč i cijelu Austriju, a onda, jelte, otvoren put ka Europi.

I krene sultan Sulejman Veličanstveni, pa prvo lagano osvoji Budimpeštu i krene na Beč. Eh, ali u Beču su čuli da Suljo i nije baš korektan ratnik, jer kad je onima u Budimpešti rekao da se moraju predati, oni su mislili da će predajom izgubiti grad ali sačuvati živote, međutim, izgubili su i jedno i drugo, sultan ih je sve pobio. Onda su ovi u Beču, a šta će drugo, odlučili da se ne predaju. Ni za živu glavu.

I 27. septembra 1.529. godine sultan Sulejman Veličanstveni sa 12.000 vojnika, 800 lađa i 20.000 deva se pojavi pred Bečom. Respektabilna sila za to doba, - kako bi rekli vojni stratezi, ali tu silu je u međuvremenu strefio peh, naime, put do Beča je bio podugačak, usput je bilo i podosta borbi, nekakve bolešćine su počele napadati, počele su i žešće kiše, ponestajalo je hrane, umor je počeo savladavati, a neki su počeli i bježati. Mrka kapa. Sultan je jedno vrijeme opsjedao Beč da bi se konačno odlučio za glavni udar, ali sve je ispalo potanko, tako da je Sulejman shvatio da mu je ipak puno bolje da se okane ćorava posla i lijepo vrati kući. Dobro, nije se vratio baš kući, nego samo do Ugarske koju je već osvojio, ali ovima u Beču je nastalo veselje jer su mogli slobodno da dišu.

I disali su slobodno i rahat sve do čuvene druge turske opsade Beča. Ovaj puta tursku silu je vodio veliki vezir Kara Mustafa paša koji je pod bečke zidine došao 14. jula 1683. godine. Opsada i postepeno iscrpljivanje branitelja trajali su oko dva mjeseca. Kara Mustafa je gustirao u bečkim mukama kao Ratko Mladić ponad Sarajeva. U međuvremenu, bečlije su pozvale svoje saveznike, pa su im u pomoć stigli Poljaci i Nijemci, a među saveznicima je bio i Eugen Savojski koji je pobjegao od Luja XIV (taj će tek kasnije postati slavni austrijski vojskovođa i nanijeti Turcima poraze zauzimanjem Beograda i paljenjem Bosne).

Odlučna bitka se odigrala 12. septembra 1.683. godine. Na jednoj strani paša Kara Mustafa sa islamskim propovjednikom Vani-efendijom, na desnom krilu sa Kara Mehmedom iz Dijarbakira i Ibrahim pašom iz Budima, a na lijevom krilu su bili tatarski Kan i brojne paše. Beč su branili poljsko, njemačko, austrijske snage a komandu je preuzeo poljski kralj Jan III Sobjeski.

---

Predmet:Re: kolumne-Ibrahim Mulaomerović

---

Za divno čudo, u napad su prvi krenuli ovi što su se branili računajući na onu:"Napad je najbolja odbrana". To je zbunilo Kara Mustafu jer je efekat iznenađenja odigrao značajnu ulogu, sad su se Turci počeli braniti. Bitka se prvo rasplamsala po krilima, onda je Kara Mustafa sa jednim dijelom svoje vojske ušao u sredinu branitelja, ali su se ovi konsolidirali i odbili Turke.

Zbunjeni i isprepadani Kara Mustafa je skontao da mu je povlačenje, ipak, dobitna kombinacija, pa je naredio spašavaj se ko može, ali, zna se, prvo paše pa onda vojska. S tim, što su u tom povlačenju nešto ponijeli, a nešto ostavili, poveli su sa sobom kao roblje 6.000 muškaraca, 11.000 žena i buljuk djece, a na bojnom polju ostalo je 300 turskih topova, 15.000 šatora, podosta oružja i ponešto blaga.

Tako je Beč opet počeo da diše punim plućima, ali poslije te bitke mnogima neke stvari nisu bile jasne. Na primjer, kad je Kara Mustafa došao bod bečke zidine, broj branitelja nije bio baš impresivan, to za onoliku tursku ne bi trebao biti problem, ona pomoć je tek kasnije došla, postavlja se pitanje zašto je Mustafica sadistički uživao u patnjama branitelja i nije, jednostavno, zauzeo Beč. Zašto, na primjer, nije zauzeo Kahlenberg, brdo čija je visinska kota dominirala, i sa koje je mogao imati pregled igre kao na dlanu. Zašto, opet dalje, nije presretao pojačanja koja su stizala u Beč i uništavao ih prije nego se okupe i ojačaju.

Dobro, lako je biti general poslije bitke, a pisani tragovi govore da se Kara Mustafa sredinom oktobra vratio u Beograd, ali tamo ga je, kao što je i za očekivati, čekao katil ferman od sultana Mehmeda IV koji je smatrao da je Kara Mustafa ubrljao stvar, tako da je nesuđeni osvajač Beča obješen u Beogradu.

Bilo, pa prošlo, ali tragovi ostali. Austrijanci, kakve ih ****g pametne stvorio, od tog detalja iz svoje povijesti napravili su turističku atrakciju, pa na mjestu gdje se nekad Kara Mustafa ušančio, sada je lijepi park "Türkenschanzpark" sa puno detalja koji su tragovi i podsjećanje na tu čuvenu opsadu i bitku.Nedavno sam dobio i lijepu knjigu-monografiju "Erinnerungen an die Türken in Österreich" sa potpisom turskog ambasadora u Beču, a u kojoj su bogato ilustrirani podaci o boravku Turaka u Austriji.
Za nas iz Bosne ovaj park je interesantan zbog jednog detalja, naime, tu je 1.991. godine postavljen SEBILJ, spomen česma slična Sebilju na sarajevskoj Baš-Čaršiji, s tim što je ovaj turski Sebilj u Beču posvećen turskom pjesniku što se zvao Yunus Emre (1.240.-1.320.) UNESCO je tu, 1.991. godinu proglasio godinom pjesnika Yunusa Emrea, pa je Sebilj tada i otvoren da nas bar malo, svojim izgledom, podsjeti na Baš-Čaršiju.

---

Predmet:Re: kolumne-Ibrahim Mulaomerović

---

Ta bitka koju su Turci izgubili ipak je ostavila značajne tragove u nekoj svojoj ljepšoj varijanti. Recimo, šminkerima je vrhunsko zadovoljstvo kada dođu u Beč da uz čuvenu bečku Sacher tortu popiju isto tako čuvenu bečku kafu. A, eto, vidite, da nije bilo Kara Mustafe, danas bi uz Sacher tortu pili, možda, čaj. Legenda kaže da su nakon završene bitke poslije turske opsade Beča pobjednici u turskim šatorima našli vreće sa nekakvim zrnevljem. Prvo su pomislili da je to hrana za kamile, a onda je šef parade Jan III to sve dao svom prevodiocu Georg Franzu Kolschitzkom, a kako je Kolschitzky prije toga nekim poslovima bio i u Beogradu znao je o čemu se radi, da je to čarobni napitak sa imenom kafa, pa je tako krenula priča o pijenju kafe u Beču.

To kaže legenda, a dokumenti govore da je prvu bečku kafanu otvorio armenijac Johannes Theodat (ili Diodato) 1.685. godine. Bila je to prava kafana gdje uz kafu dobiješ i čašu vode, gdje ima bilijarski stol, a može se i karata poigrati.

Tako je krenula, a sve zahvaljujući Turcima, čuvena tradicija bečkih kafana. Onda je 1.788. godine u kafane ušla i muzika uživo, da bi u bečkoj kafanskoj muzici uživali , pa u bečkim kafanama ponekad izvodili i svoja djela Mozart, Beethoven i Strauss.

A da vas pitam – volite li kroasan ? Ja ga volim, pa pitam. A, eto, i kroasan je nastao zahvaljujući Kara Mustafi. Kako ? - pitate. Evo, ovako – kada je bila opsada Beča mještanima je ponestajalo hrane ali trebalo je ostaviti dojam na Turke da bečlijama ništa ne fali, pa su bečki pekari, bračni par Wendler, skupivši posljednje ostatke brašna, uz dosta kvasca da tijesto nadođe što više, ispekli ogromnu, ogromnu kiflu i stavili je na bedeme kako bi je Turci vidjeli i kontali da bečlije ne gladuju.

Istina, neki tvrde da se ta vrsta peciva počela praviti prvo u Poljskoj, ali meni je draža ova verzija sa opsadom Beča. Poslije odlaska Turaka, bečki pekari su u svojoj radosti zbog slobode (a i brašna je već bilo dovoljno) počeli praviti kifle sa kvascem i savijati ih u obliku polumjeseca, simbola sa turskih zastava, tako da je to postalo omiljeno austrijsko pecivo. Poslije je to prešlo i u Francusku kad je kćerka Marije Terezije, Marija Antoaneta u Parizu tražila da joj često prave njeno omiljeno pecivo koje je i dobilo ime po francuskoj riječi "croissant" (polumjesec). Inače, bečki pekari su ovo tijesto za pecivo sa kvascem nazvali "kipfel" pa i mi sad imamo riječ – kifla.

Interesantan je odnos Austrijanaca prema Turcima poslije onog bolnog iskustva sa opsadom Beča. U početku je to, naravno, bio odnos prema mrskom neprijatelju, da bi austrijanci vremenom kod Turaka otkrili mnogo interesantnih egzotičnih detalja i karakteristika. Recimo, bili su impresionirani turskom muzikom (kao sad po Srbiji, Hrvatskoj i Bosni turskim sapunicama). Dok su Turci bili po Mađarskoj i Austriji, uz vojsku je obavezno išao i janjičarski "bend" zvani "mehter" u čijem sastavu su bile oboe, trube, veliki i mali bubnjevi, te štapovi s praporcima. Tako je poslije potpisivanja primirja u Sremskim Karlovcima 1.699. godine turska diplomatska delegacija dovela u Beč jednu muzičku kapelu sa plesačicama i akrobatima koji su zadivili austrijance.

Taj egzotični i temperamentni zvuk je naglo postao "inn", da su čak i najznačajniji kompozitori obrađivali tu vrstu muzike što je postala poznata kao nekakav muzički pravac pod nazivom "Alla turca".

Wolfgang Amadeus Mozart je skladao čuvenu "Otmicu u Saraju" sa turskim muzičkim karakteristikama, a i njegova "Klavirska sonata u A-duru" iz 1.778. godine završava rondom "Alla turca" koji je poznatiji kao "Turski marš".

Joseph Haydn u opisu bitke, u svojoj "Simfoniji br. 100", iz 1.794. godine, u drugom stavku koristi turske elemente.

Ludwig van Beethoven 1.861. godine u svojoj uvertiri za dramu "Atenske ruševine" u jednom dijelu koristi turski marš, a elemenata turske muzike ima i u čuvenoj devetoj Simfoniji.

Tako je vremenom austrijska mržnja prema Turcima prešla u simpatiju, pa je poveliki broj Turaka odlaskom na "privremeni rad" osvojilo Beč bez trunke baruta ili isukane sablje. Sada ih je Beč pun, turske radnje kao u Stambolu na bosforu, turski restorani, kebab kiosci, turski jezik se čuje veoma često na ulici, u restoranu, u podzemnoj željeznici, čak su u Beču napravili i džamiju sa pravim minaretom. A posebno interesantno je to što ne možeš tako često čuti, kao što je to slučaj sa ljudima iz ex-YU, Rumunije ili Bugarske, da su neki veliki lopovi, kriminalci ili ubice, oni svoje probleme rješavaju između sebe, a kako koja generacija prolazi sve se bolje integriraju u drštvo.

A Kara Mustafa, levat, htio na snagu, pa ga još stigao i katil-ferman, umjesto da je ovako, polako, na tenane.

---

Predmet:Golubić, - Mustafa Golubić, naš James Bond

---

Autor:Ibrahim Mulaomerović,Beč
20.03.2012 12:30:42
Ako bi te, ono prije rata, u Sarajevu put naveo pa kreneš sa Mejtaša prema Domu milicije, eto prilike da naiđeš na ulicu Mustafe Golubića. Da li i sada ta ulica nosi to ime, ne znam, čak ne vjerujem, jer svaka nova ideologija čim preuzme vlast, prvo što joj padne na pamet jeste da promijeni nazive ulicama, da uspostavi svoje simbole, zatarabi svoj teritorij, baš kao kad ja izvedem svog kućnog ljubimca u šetnju a on podigne zadnju šapu na samo njemu značajnim tačkama pa ih zapiša sa uvjerenjem da je to samo njegova teritorija, a onda, bezbeli, malo kasnije naiđe ogromna džukela koja zapiša te iste tačke. Tek da se zna šta je čije.

Još u vrijeme mog davnog boravka u Sarajevu, moj prijatelj Kemo je stanovao u toj ulici, pa kad sam ga pitao tko je bio taj lik, Kemo je odgovorio:"Jebi ga tamo, valjda neki prvoborac i heroj". Znači, Kemo ne zna, a i ja nisam znao tko je Mustafa, čak mislim da nitko u toj ulici isto tako nije znao tko je i šta je bio Mustafa Golubić.

A teško da se tada i moglo znati, nekakva čudna zavjesa je stajala ispred tog imena, nigdje nisam mogao pronaći podatke tko je taj čovjek. A možda nisam ni tražio na pravom mjestu.

Sve dok se nisu otvorili neki arhivi i tajni dokumenti, dok neki, znatiželjni i više od mene, nisu počeli čačkati po arhivama i polako otkrivati tajnu. Onda sam i ja pokušao ponešto pronaći od tih podataka, što iz arhiva, što od onih koji su bili brži od mene.

Kada sam to rastabirio, skontao sam da je Ian Fleming bio običan frajer koji je sebi natovario na vrat da izmišlja lik James Bonda i njegove avanture, a bilo bi mu puno jednostavnije da je samo pratio sudbinu Mustafe Golubića i rezultat bi bio isti. A možda i povoljniji.

Kao što to obično biva, lik Mustafe Golubića je obavijen velom tajni i legende što su se miješale sa realnošću, pa neki tvrde da je jako teško odvojiti ono šta govore legenda a šta stvarnost, jer, neki detalji gledani iz ugla običnog smrtnika, izgledaju nevjerovatno.
Mustafa Golubić je rođen 1894. godine u Stocu. Ovaj Hercegovac je još u djetinjstvu pokazao da se izdvaja, da je drugačiji, da ****lji i pametniji, pa ga kao najboljeg đaka stolačka vlast šalje u Sarajevo da pohađa Gimnaziju. Tu je bio do petog razreda, a onda prelazi u Beograd.

Početkom 20. stoljeća utjecaj Beograda na Bosnu, pa i Hercegovinu, je bio značajan, što je značilo da će znatan broj mladih glava biti zadojeno idejama što su stizale iz srpske prijestolnice, te ni malo ne čudi odluka mladog Muje da ode u Beograd.

Onako bistar, Mustafa se u Beogradu osjećao kao riba u vodi, da bi 1912. hrabro uletio i u Prvi balkanski rat iz kojeg je, onako mlad, izašao kao narednik srpske vojske noseći na grudima orden "Obilića" za pokazanu hrabrost.
Ono što je osnovna karakteristika Golubovićeva karaktera je njegova želja da ga sudbina ne vodi kroz život, nego da on sam bude kreator svoje sudbine, uvijek je tražio šansu izbora i mogućnost opredjeljenja, što ga je najčešće dovodilo u situaciju da bude u centru, ili bar u blizini, svih društvenih dešavanja tog vremena. To mu je donijelo i poznanstvo sa generalom Dragutinom Dimitrijevićem (koji je bio poznatiji pod nadimkom APIS) osnivačem i vođom čuvene kontroverzne organizacije "Crna ruka", što se, na svoj način, borila protiv vladajuće dinastije Obrenovića sa Aleksandrom na čelu.

Zbog svega toga nisam bio ni malo začuđen kad sam našao podatke da je Mustafa Golubić imao značajnu ulogu i u organizaciji "Mlada Bosna", ona ista što je nagovorila mladog i naivnog Gavru Principa da upuca austro-ugarskog prijetolonasljednika Ferdinanda i ženu mu Sofiju u pola Sarajeva.

Onda je, bezbeli, nastala ona frka sa Prvim svjetskim ratom, u tijeku koga je Mustafa na nagovor svog mentora Apisa otišao u Rusiju i odatle se vratio sa 1.000 momaka dobrovoljaca koji su došli da se bore kao srpski vojnici.

Kad je ono nastala bježanija srpske vojske i lomatanje po albanskim bespućima do Grčke, odmah po dolasku u Grčku Obrenovići su skontali da je Apis pretjerao sa svojim aktivnostima protiv vladara, te ga uhapsili. Na suđenju je Mustafa pozvan da svjedoči protiv Apisa, ali Hercegovac je smatrao da bi to bio njegov moralni sunovrat, pa je odbio da svjedoči protiv Apisa. Epilog je bio prema očekivanju, Apis je strijeljan, a njegov poštovalac je najuren iz vojske.

---

Predmet:Re: kolumne-Ibrahim Mulaomerović

---

I pored svega, nakon rata vlast je bila svjesna da je ovaj Hercegovac podosta uradio za njihovo dobro, a kako je bio izuzetno bistar i talentiran za strane jezike, šalju ga na studije prava u Ženevu.

Eh, do tog perioda život Mustafe Golubića može se smatrati kao dinamičan život jednog radoznalog mladog čovjeka sa puno događaja i poznanstava, ali takvih sudbina je bilo svugdje i uvijek, što znači – nije baš da me obara s nogu. Jeste, ali onda nastupa period koji je naš dobri Ian Fleming nažalost propustio, period kada se miješaju realnost i fikcija, egzaktni podaci i legenda.

Mujica jest bio bistar i pametan, ali tek dolaskom u Švajcarsku pucaju mu neki novi vidici, uviđa da beogradski pašaluk ipak nije centar svijeta kako su ga učili u Beogradu (a imaju taj običaj), a poznanstvo sa nekim članovima Kominterne pomaže mu da skonta kako je uzaludan posao boriti se za ideje bilo kog nacionalizma, pa bio to i srpski. Te spoznaje sazrijevaju pogotovo prelaskom u Pariz, gdje su ideje Marksa, Engelsa i Lenjina sa začuđujućim uspjehom nailazile na plodno tlo. Bilo bi to u redu da naš junak nije imao peh, pa su ga upravo zbog tih ideja Francuzi 1921. protjerali i on odlazi u Beč.

Od tad će Mustafa Golubić stanovati u bečkom Hitzingu, hodati ulicama kojima ja sada hodam i odlaziti u kafane koje i ja sa radošću volim posjetiti, s tim što je on, za razliku od mene, u kafane odlazio i zbog dobrog vina, ali i da se nađe s komunističkim ideolozima koji su ga testirali na razne načine, da bi ovaj Hercegovac poslije osam godina boravka u Beču otišao u Rusiju.

I u Rusiji, onakav kakvim ga ****g dao, Mujo je bio kod kuće. Dobio je rusko državljanstvo, a onako visokom, naočitom i elegantnom nije bilo teško ni ženu da nađe, pa je oženio Eduardu Isakovnu Eulešen. Da ne ispadne da je u Rusiju došao samo da se provodi, a u to vrijeme baš gurava situacija, krenuo je da se školuje. Kao što i pretpostavljate, da je upisao agronomiju ili muzičku akademiju, od ove priče ne bi bilo ništa, naš je Mujo upisao i briljantno završio najteži studij, onaj što daje oficire NKVD-a. U to vrijeme u Rusiji kad spomeneš riječ NKVD ljudi se smrznu u sekundi, jer to je ono kao kod Nijemaca Gestapo, ili što je kod nas bila UDBA, znači – špijuni, znači tajna borba protiv unutrašnjih i vanjskih neprijatelj, s tim što je junak ove priče specijalizirao odjel koji se bavi i likvidacijom tih istih neprijatelja. Ako kažete da je NKVD pobio milion ljudi pogriješićete, bilo ih je više.

I tako je počeo onaj najuzbudljiviji dio Golubićeva života o kojem postoje različite predstave. Postoje izjave ljudi koji su tvrdili da je to bio obični hohštapler i bezosjećajni ubica koji je likvidirao nebrojeno mnogo Staljinovih neprijatelja, do priča iz kojih se može zaključiti da je James Bond za njega običan amater.

Meni osobno je najbliže mišljenje ljudi koje sam inače uvijek cijenio, a koji su poznavali Mustafu Golubića, osoba koje su bili veliki revolucionari i veliki intelektualci (što se za sve revolucionare baš i ne može reći), koji su se školovali na europskim univerzitetima i besprijekorno govorili strane jezike. Vladimir Dedijer je, recimo, izjavio da je Mustafa Golubić bio "jedan od svetaca u mom životu". Titov blizak saradnik Rodoljub Čolaković je bio fasciniran Golubićem upoznavši ga još u Rusiji u hotelu Lux gdje su odsjedali samo visoki funkcioneri Kominterne, da bi ga slijedeći put vidio u pariškom Louvru. A Ivo Vejvoda, diplomatska legenda ex YU, vrhunski intelektualac, o Mustafi Golubiću je pričao samo u superlativu.

Egzaktnih podataka, pak, što se tiče, oni nam govore da je Mustafa Golubić postao general-lajtnant NKVD-a da je u Kremlj kod Staljina ulazio bez poziva, da se privatno družio sa Staljinom i njegovom ženom Nadeždom Alelujevom i da je nagovorio Staljina da za lulu uzima samo hercegovački duhan.

Već tih tridesetih godina prošlog stoljeća Mustafa Golubić je bio glavni ruski agent u SAD. Staljinu je u to vrijeme problem bio Lav Trocki, koji je kao bivši član najužeg ruskog rukovodstva došao u sukob sa Staljinom i emigrirao u Ameriku. Eh, sad, trebalo ga se riješiti. Kako se Trocki u Americi sprijateljio sa osnivačem KP Meksika slikarem Diegom Riverom i njegovom ženom, meni dragom slikarkom Fridom Kahlo, ovo dvoje su ga nagovorili da pređe u Meksiko, kao, tamo je sigurniji. Kada je Rivera skontao da Staljin nije neki revolucionar, nego diktator željan vlasti, napustio je KP Meksika, a naslijedio ga je na toj funkciji Staljinov obožavalac Alfer Sikenos koji je pokušao smaknuti Trockog ali bez uspjeha.

Sad, kad je Trocki lociran, kad je Staljin saznao gdje se ovaj krije, u Meksiku se nenadano pojavljuje preteča James Bonda sa generalskim činom, momak rodom iz Stoca, sa ciljem da organizira neke događaje. On, naravno, ne prlja svoje ruke, nije to za generala, pa Trockog ubija skroz lijevi tip Ramor Merkadero, poznatiji kao Žak Mornar, i to udarcem krampom u glavu. Mustafa zadovoljan, a boga mi i Staljin Mustafom.

Kada je, recimo, trebalo, ne ubiti, nego oteti i u Rusiju prebaciti Staljinovog ljutog neprijatelja ruskog generala Kutjepova koji je emigrirao u Europu, Mustafi Golubiću je to bio rutinski zadatak, i to bez žrtava.

Da naš junak ipak nije bio šalabajzer govori i podatak da je bio član Centrale KP SSSR-a, da je bio glavni koordinator u španskom ratu za borce sa prostora Jugoslavije, da je u Beču nekoliko godina bio rukovodilav Balkanske komunističke federacije i posebno zadužen za tadašnju kraljevinu Jugoslaviju.

A da su glave oko njega frcale, frcale su, što po Rusiji, što po ostalom svijetu, za to ima više svjedoka. Čovjek za kojeg se tvrdi da se krio iza više od 250 različitih pasoša, koji je "poslom" obišao Beč, Moskvu, Pariz, Prag, London, Berlin, Rusiju, Kinu, Japan, SAD, Meksiko, koji je jako dobro govorio ruski, njemački, engleski, francuski jezik, Staljinu je bio vredniji od tri divizije vojske.

---

Predmet:Re: kolumne-Ibrahim Mulaomerović

---

I pored svega, nakon rata vlast je bila svjesna da je ovaj Hercegovac podosta uradio za njihovo dobro, a kako je bio izuzetno bistar i talentiran za strane jezike, šalju ga na studije prava u Ženevu.

Eh, do tog perioda život Mustafe Golubića može se smatrati kao dinamičan život jednog radoznalog mladog čovjeka sa puno događaja i poznanstava, ali takvih sudbina je bilo svugdje i uvijek, što znači – nije baš da me obara s nogu. Jeste, ali onda nastupa period koji je naš dobri Ian Fleming nažalost propustio, period kada se miješaju realnost i fikcija, egzaktni podaci i legenda.

Mujica jest bio bistar i pametan, ali tek dolaskom u Švajcarsku pucaju mu neki novi vidici, uviđa da beogradski pašaluk ipak nije centar svijeta kako su ga učili u Beogradu (a imaju taj običaj), a poznanstvo sa nekim članovima Kominterne pomaže mu da skonta kako je uzaludan posao boriti se za ideje bilo kog nacionalizma, pa bio to i srpski. Te spoznaje sazrijevaju pogotovo prelaskom u Pariz, gdje su ideje Marksa, Engelsa i Lenjina sa začuđujućim uspjehom nailazile na plodno tlo. Bilo bi to u redu da naš junak nije imao peh, pa su ga upravo zbog tih ideja Francuzi 1921. protjerali i on odlazi u Beč.

Od tad će Mustafa Golubić stanovati u bečkom Hitzingu, hodati ulicama kojima ja sada hodam i odlaziti u kafane koje i ja sa radošću volim posjetiti, s tim što je on, za razliku od mene, u kafane odlazio i zbog dobrog vina, ali i da se nađe s komunističkim ideolozima koji su ga testirali na razne načine, da bi ovaj Hercegovac poslije osam godina boravka u Beču otišao u Rusiju.

I u Rusiji, onakav kakvim ga ****g dao, Mujo je bio kod kuće. Dobio je rusko državljanstvo, a onako visokom, naočitom i elegantnom nije bilo teško ni ženu da nađe, pa je oženio Eduardu Isakovnu Eulešen. Da ne ispadne da je u Rusiju došao samo da se provodi, a u to vrijeme baš gurava situacija, krenuo je da se školuje. Kao što i pretpostavljate, da je upisao agronomiju ili muzičku akademiju, od ove priče ne bi bilo ništa, naš je Mujo upisao i briljantno završio najteži studij, onaj što daje oficire NKVD-a. U to vrijeme u Rusiji kad spomeneš riječ NKVD ljudi se smrznu u sekundi, jer to je ono kao kod Nijemaca Gestapo, ili što je kod nas bila UDBA, znači – špijuni, znači tajna borba protiv unutrašnjih i vanjskih neprijatelj, s tim što je junak ove priče specijalizirao odjel koji se bavi i likvidacijom tih istih neprijatelja. Ako kažete da je NKVD pobio milion ljudi pogriješićete, bilo ih je više.

I tako je počeo onaj najuzbudljiviji dio Golubićeva života o kojem postoje različite predstave. Postoje izjave ljudi koji su tvrdili da je to bio obični hohštapler i bezosjećajni ubica koji je likvidirao nebrojeno mnogo Staljinovih neprijatelja, do priča iz kojih se može zaključiti da je James Bond za njega običan amater.

Meni osobno je najbliže mišljenje ljudi koje sam inače uvijek cijenio, a koji su poznavali Mustafu Golubića, osoba koje su bili veliki revolucionari i veliki intelektualci (što se za sve revolucionare baš i ne može reći), koji su se školovali na europskim univerzitetima i besprijekorno govorili strane jezike. Vladimir Dedijer je, recimo, izjavio da je Mustafa Golubić bio "jedan od svetaca u mom životu". Titov blizak saradnik Rodoljub Čolaković je bio fasciniran Golubićem upoznavši ga još u Rusiji u hotelu Lux gdje su odsjedali samo visoki funkcioneri Kominterne, da bi ga slijedeći put vidio u pariškom Louvru. A Ivo Vejvoda, diplomatska legenda ex YU, vrhunski intelektualac, o Mustafi Golubiću je pričao samo u superlativu.

Egzaktnih podataka, pak, što se tiče, oni nam govore da je Mustafa Golubić postao general-lajtnant NKVD-a da je u Kremlj kod Staljina ulazio bez poziva, da se privatno družio sa Staljinom i njegovom ženom Nadeždom Alelujevom i da je nagovorio Staljina da za lulu uzima samo hercegovački duhan.

Već tih tridesetih godina prošlog stoljeća Mustafa Golubić je bio glavni ruski agent u SAD. Staljinu je u to vrijeme problem bio Lav Trocki, koji je kao bivši član najužeg ruskog rukovodstva došao u sukob sa Staljinom i emigrirao u Ameriku. Eh, sad, trebalo ga se riješiti. Kako se Trocki u Americi sprijateljio sa osnivačem KP Meksika slikarem Diegom Riverom i njegovom ženom, meni dragom slikarkom Fridom Kahlo, ovo dvoje su ga nagovorili da pređe u Meksiko, kao, tamo je sigurniji. Kada je Rivera skontao da Staljin nije neki revolucionar, nego diktator željan vlasti, napustio je KP Meksika, a naslijedio ga je na toj funkciji Staljinov obožavalac Alfer Sikenos koji je pokušao smaknuti Trockog ali bez uspjeha.

Sad, kad je Trocki lociran, kad je Staljin saznao gdje se ovaj krije, u Meksiku se nenadano pojavljuje preteča James Bonda sa generalskim činom, momak rodom iz Stoca, sa ciljem da organizira neke događaje. On, naravno, ne prlja svoje ruke, nije to za generala, pa Trockog ubija skroz lijevi tip Ramor Merkadero, poznatiji kao Žak Mornar, i to udarcem krampom u glavu. Mustafa zadovoljan, a boga mi i Staljin Mustafom.

Kada je, recimo, trebalo, ne ubiti, nego oteti i u Rusiju prebaciti Staljinovog ljutog neprijatelja ruskog generala Kutjepova koji je emigrirao u Europu, Mustafi Golubiću je to bio rutinski zadatak, i to bez žrtava.

Da naš junak ipak nije bio šalabajzer govori i podatak da je bio član Centrale KP SSSR-a, da je bio glavni koordinator u španskom ratu za borce sa prostora Jugoslavije, da je u Beču nekoliko godina bio rukovodilav Balkanske komunističke federacije i posebno zadužen za tadašnju kraljevinu Jugoslaviju.

A da su glave oko njega frcale, frcale su, što po Rusiji, što po ostalom svijetu, za to ima više svjedoka. Čovjek za kojeg se tvrdi da se krio iza više od 250 različitih pasoša, koji je "poslom" obišao Beč, Moskvu, Pariz, Prag, London, Berlin, Rusiju, Kinu, Japan, SAD, Meksiko, koji je jako dobro govorio ruski, njemački, engleski, francuski jezik, Staljinu je bio vredniji od tri divizije vojske.

---

Predmet:Re: kolumne-Ibrahim Mulaomerović

---

Imajući puno povjerenje u Mustafu, Staljin ga u aprilu 1.941. godine šalje u Beograd da konsolidira Komunističku partiju Jugoslavije. Ali, prije nego što je bilo šta uradio po tom pitanju, Mustafa Golubić je skupa sa Matom Vidakovićem digao u zrak smederevsku Tvrđavu u kojoj su Nijemci imali skladište eksploziva i municije. Od jačine eksplozije stradalo je skoro pola Smedereva i izginulo oko 2.500 ludi. Ovaj značajan udarac njemačkoj vojnoj sili sa divljenjem bi posmatrao i James Bond.

U to vrijeme Tito je vodio borbu za prevlast sa frakcionašima, Staljin je to znao, pa se Mustafa "vratio kući". Kada je otišao i do Sarajeva, susreo se i sa prijateljem Rodoljubom Čolakovićem, pa mu u razgovoru spomenuo kako Staljin konta da Tita treba skloniti sa revolucionarne scene, a da podršku misli dati Draži Mihailoviću.

Bila je to jedina greška našeg James Bonda, jedina i najskuplja, Roćko, kao odan Titov saborac prenio je to Staljinovo mišljenje pa se Josip Broz našao u nebranom grožđu, pogotovo što je i sam vrlo dobro znao šta znači kad Staljin pošalje Muju da sredi situaciju. A Titu je bilo guravo i to što je od ruskog ambasadora u Beogradu dobio striktnu naredbu da Mustafu Golubića niko ne smije da dira.

I onda, pored činjenica, naravno, u igru ulazi i legenda koja kaže da je Tito, znajući da ne smije dirati Staljinovog generala, bio dovoljno mudar da skonta da Nijemci, koji su ionako već zauzeli Beograd, urade neki posao za njega, pa im je, legenda dalje kaže, Milovan Đilas odao gdje se krije general čuvenog NKVD-a.

U beogradskom zatvoru Mustafu je ispitivao potpukovnik Gestapoa Hans Helm. Bilo je to grozno, metode mučenja koje je tada Gestapo primijenio prelazile su i maštu Iana Fleminga. Trajalo je to više dana, a oni rijetki koji su mogli doći u kontakt sa Golubićem mogli su samo čuti njegove riječi:"Ne treba ništa odati".

Kada je potpukovnik Hans Helm uvidio da neće izvući ni riječ priznanja, naredio je da se general NKVD-a strijelja. Mustafu Golubića su u šatorskom krilu iznijeli u beogradski park koji se poslije II svjetskog rata zvao Pionirski, a kako su mu bile višestruko polomljene i ruke i noge pa nije bilo šanse da stoji, posadili su ga na stolicu i strijeljali.

Tako je završio životni put dječaka iz Stoca, put uzbudljiv, neobičan, pun opasnosti i neizvjesnosti, da bi herojski završio.

Kada su Rusi, u sadejstvu sa Titovim partizanima (a ne sa Dražom Mihajlovićem) oslobodili Beograd i protjerali Nijemce, dok su se još čuli detonacije i pucnjevi, prvo šta su uradili bilo je da pronađu grob Mustafe Golubića. Staljin naredio. Iskopali su kosti, prenijeli ih u Moskvu i uz najviše vojne počasti sahranili u Aleji ruskih velikana.

A Ivo Vejvoda, revolucionar, drug i veliki gospodin koji se divio Mustafi Golubiću u svojim sjećanjima je rekao kako je Mustafa Golubić u stvari bio jedna lirska duša što je vječno čeznula za svojim djetinjstvom, svojim rodnim Stocem, a da je uz čašu vina volio, poistiha, zapjevati:" Ima l` jada, ko kad akšam pada, kad mahale fenjere zapale ?"

---